Što se više približavamo Hitlerovom bunkeru, šuma je sve gušća. Ovo područje nekadašnje Istočne Prusije, koja je do kraja Drugog svjetskog rata bila najistočnija pokrajina njemačkog reicha, danas većim dijelom pripada Poljskoj. U Masurijanskoj šumi, u blizini grada Rastenburga, koji se sada zove Kętrzyn, Adolf Hitler dao je sagraditi svoje vojno sjedište pod nazivom: "Wolfsschanze" - "Vučja jazbina"

Na oko 2,5 kvadratnih kilometara je 1940. godine počela je gradnja hermetički zatvorenog i dobro čuvanog objekta. Riječ je o utvrdi sa oko 50 bunkera, 70 kasarni, dva aerodroma, željezničkom stanicom i protuzračnim sistemima odbrane (FLAK), koje je trebalo biti neosvojivo. Hitler, njegov tajnik Martin Bormann i maršal Hermann Goering imali su svoje privatne bunkere, a sagrađen je i bunker za državne goste. Zidovi ovog betonskog kolosa bili su debeli između pet i sedam metara. Stanare su štitila tri strogo čuvane zabranjene zone, bezbrojna stražarska mjesta i minsko polje u radijusu dužine deset i širine 150 metara. Oko 2.000 lica, vojnog i civilnog osoblja bilo je trajno smješteno u Vučjoj jazbini". "Ime ovog kompleksa", kaže turistički vodič Lukas Polubinski, "potiče od riječi 'Adolf', što na staronjemačkom jeziku znači plemeniti vuk". Hitleru se to svidjelo, pa je Wolf postalo i njegovo kodno ime.

"Führerov štab" (Firerov štab) bio je savršeno kamufliran i nije se mogao razaznati iz zraka. Ogromna bjelogorična stabla i mreže skrivale su kompleks. Adolf Hitler nije ostao duže ni na jednom drugom mjestu tokom Drugog svjetskog rata: "Führer" i kancelar Njemačkog Reicha, ujedno vrhovni zapovjednik Wehrmachta, proveo je više od 830 dana u Vučjoj jazbini. "Ako nešto simbolično može prikazati tadašnju situaciju, onda je to ovaj bunker koji izvana podsjeća na grobnicu poput onih u starom Egiptu", citira Polubinski Hitlerovog omiljenog arhitektu Alberta Speera. "Hitler je živio, radio i spavao u ovoj grobnici. Činilo se kao da su ga sedam metara debeli betonski zidovi i u prenesenom smislu odvajali od vanjskog svijeta, držeći ga zatočenim u njegovom ludilu."

Vučija jazbina: Hitlerova utvrda u istočnoj Prusiji

Čak i danas, gotovo 80 godina kasnije, osjeća se duh utvrde, u kojoj su Hitler i njegovi generali i maršali planirali ne samo svoje vojne pohode, već i genocid nad Jevrejima. Kada su jedinice Crvene armije počele napredovati u pravcu Vučije jazbine, vojnici Wehrmachta digli su je u zrak 24. januara 1945. godine.

Ali masivne čelične konstrukcije nisu mogle biti potpuno uništene. Danas se u šumi mogu vidjeti ogromni betonski dijelovi i ostaci nekadašnjeg kompleksa bunkera, obrasli mahovinom i paprati. Nakon Drugog svjetskog rata mještani su se ovdje opskrbljivali građevinskim materijalom, a turisti su počeli dolaziti 1959. godine, nakon što su uklonjene mine. U međuvremenu, jedan poduzetnik nudi posjetiteljima da sjednu na tenkove, uzmu zračne puške i igraju se rata. Ali ovaj "Disneyjev hype" mnoge je odbio, primjećuje Polubinski.

Od 2017. je Vučija jazbina pod državnom upravom. Svake godine tamo dođe oko 300.000 posjetitelja. Dvije trećine su Poljaci, a ostatak su turisti iz cijelog svijeta.

Zabranjeno je ulaziti u ostatke bunkera, no posjetitelji se stalno penju i ulaze u nekoliko preostalih hodnika. "Morali smo izvlačiti ljude koji su bili ozlijeđeni", kaže Lukas Polubinski. "Zato vas molim da to ne radite i da ostanete na stazama."

42 neuspjela pokušaja atentata na Hitlera

Nekoliko koraka nakon ulaza u Vučiju jazbinu nailazim na spomen ploču sa imenom Claus Schenk Graf von Stauffenberg. Ovaj pukovnik Wehrmachta je 20. jula 1944. pokušao ubiti Hitlera. Atentat bombom nije uspio. "To nije bio prvi pokušaj atentata na Führera", kaže turistički vodič Lukas Polubinski. Postojala su garantovano najmanje 42 napada na diktatora. „Čega bi sve svijet bio pošteđen da je samo jedan od njih bio uspješan", dodaje Polubinski. Za Hitlera je činjenica da je uspio izvući živu glavu nakon svih tih atentata, bila božji znak.

Hitler je bio sumnjičav, ali okružen tjelohraniteljima osjećao se sigurnim. Vučja jazbina nalikovala je neosvojivoj tvrđavi. Svaki je posjetitelj bio pomno provjeravan. Graniči se sa čudom da je Stauffenberg s bombom uopće uspio doći tako blizu Hitlera.

Ironijom sudbine, Hitler je preživio atentat samo zato što je bomba eksplodirala u drvenoj kolibi. Sa članovima svog vojnog štaba on je u njoj razgovarao o situaciji na frontu. Na sastanak je pozvan i Stauffenberg. Pukovnik je već nekoliko puta pokušao prošvercati bombu u Hitlerov bunker - ali uvijek je operaciju morao prekidati u posljednji čas. Ovaj put Stauffenberg je uspio odložiti aktovku s bombom pod hrastov sto, u blizini mjesta gdje je sjedio Hitler. Ali neko drugi je aktovku šutnuo u stranu, da ne smeta. Hitler svoj život duguje kako toj okolnosti tako i činjenici da je pritisak odnosno silina detonacije - zbog drvenih stropova i tankih zidova barake kao i otvorenih prozora zbog ljetne vrućine, mogla biti usmjerena napolje. U eksploziji bombe ubijena su četiri oficira a Hitler je bio samo lakše povrijeđen. Da je do detonacije došlo u bunkeru, Hitler ne bi preživio.

Sam Stauffenberg napustio je uz izgovor drvenu kolibu kratko prije eksplozije. Ubijeđen da Hitler više nije živ, krenuo je u Berlin kako bi okončao puč. Odmah je, zajedno sa svojim pomagačima,  uhapšen i još iste noći pogubljen.

Rat protiv Sovjetskog saveza planiran u Vučijoj jazbini

Zašto, pitam se, saveznici nisu napali ovo mjesto i okončali nacistički teror? "Bunkeri su bili previše masivni", objašnjava Polubinksi. "Britanci i Amerikanci su vjerovatno od ljeta 1943. znali za Vučiju jazbinu, ali ona nije bila njihov cilj. Oni su htjeli uhvatiti Hitlera. A nisu tačno znali, kada on tamo boravi", kaže Polubinski i dodaje: „Osim toga, tadašnji avioni ne bi mogli da odlete u istočnu Prusiju, bace bombe i vrate se u Englesku".

Saznao sam da je Hitler odabrao lokaciju na istoku Prusije ne samo zbog dobre kamuflaže, već uglavnom zato što nije bila daleko od ruske granice: Hitler je upravo iz Vučije jazbine naredio napad na Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine.

Soba od ćilibara

Samo nekoliko kilometara dalje, dobro kamuflirana u gustoj šumi, nalazila se glavna komanda pješadije: "Mauerwald". Bunkeri ovdje nikada nisu uništeni, a u mračne prostorije ispunjene vlagom postavljene su figure u prirodnoj veličini. Rekonstruirana je i jedna podmornica ali i legendarna soba od ćilibara po uzoru na pravu. Pruski kralj Friedrich Wilhelm I. poklonio ju je 1716. godine caru Petru I. Velikom u znak njihovog prijateljstva i kao potvrdu savezništva njihovih zemalja. Car ju je izložio u svom dvorcu u Sankt Peterburgu. Tokom Drugog svjetskog rata Nijemci su je opljačkali. Do danas niko ne zna gdje je soba od ćilibara odnosno njen original. Međutim, Erich Koch nekadašnji gaulajter u Istočnoj Pruskoj (op. red.: regionalni vođa Nacističke partije), nagovijestio je da bi soba od ćilibara mogla biti skrivena u „Mauerwaldu". Nakon rata Koch nije pogubljen u nadi da će se od njega doznati tajna - ali on je nije odao, samo je šutio.

Istorija se ponavlja

Napuštam lažnu sobu od ćilibara i pogled mi pada na kartu "Operacija Barbarossa". Tako je Hitler nazvao rat do potpunog uništenja protiv Sovjetskog Saveza. Uznemiruje me izvadak iz dnevnika generala Franza Haldera od 3. jula 1941.: "Vjerojatno nije previše kada kažem da će rat protiv Rusije biti dobijen u roku od 14 dana." Nacistička Njemačka je munjevitim ratom (Blitzkrieg) htjela osvojiti Sovjetski Savez.

Ali Halder je prerano trijumfirao. Njegove me riječi podsjećaju na rat koji je zahvatio Evropu 24. februara 2022.: Putin je također mislio da će za nekoliko dana poraziti Ukrajinu. Moglo bi se pomisliti da se istorija ponavlja.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu