Walid ima samo 21 godinu i zapeo je u Hrvatskoj. Sastanak s ovim mladim Iračaninom dogovorili smo posredstvom Centra za mirovne studije, organizacije koja radi s migrantima u Hrvatskoj. Mjesto nalaženja je, dakako, podno statue bana Jelačića na glavnom zagrebačkom trgu. No ova turistička kota nije bila nužnost, jer Walid se, kako i sam kaže, već dobro upoznao sa Zagrebom. „Hladno je ovdje", komentira pa dodaje da u Hrvatskoj nije želio biti, povratak u Irak nije opcija, dok je željena Austrija tako blizu, a tako daleko.

Priča nam kako je u Hrvatsku prvi puta došao na velikom migrantskom valu 2015. godine. Prelazio je more brodom, hodao u koloni sličnih sudbina kroz Tursku, Grčku, Makedoniju i Srbiju. Prošao je i Hrvatsku, Sloveniju pa se zaustavio u Austriji. Putovao je sam, jer mu je uža obitelj ubijena u bombardiranjima, a drugi dio obitelji mu je već bio u Austriji. Čekali su ga.

Čekaonica Porin

Ali Hrvatska je te 2015. godine registrirala izbjeglice u tranzitnim centrima, a podatke je ubacivala u Eurodac, europsku bazu otisaka prstiju za identificiranje tražitelja azila. To se je pokazalo lošim za našeg sugovornika. „U Austriji su vidjeli da su mi ime i otisci prstiju uzeti u Hrvatskoj pa su me u lipnju 2016. vratili natrag. Ne znam zašto su to učinili. Imam obitelj, prijatelje i posao tamo. Učio sam jezik i namjeravao postati glumac. Imam snove i planove za život. Hoćeš da pričamo na njemačkom?", pita i žali se kako azil dobivaju puno stariji ljudi od njega, a on je mlad i može raditi.

Što će se dogoditi s njim ne zna. Obavio je dva razgovora u sklopu traženja azila u Hrvatskoj i sada jednostavno čeka. Smješten je u Prihvatilištu za tražitelje azila Porin. Nekadašnje hotelsko zdanje u vlasništvu Hrvatskih željeznica danas pruža krov nad glavom onima koji bježe pred ratom, siromaštvom, režimima i politikama na koje nisu imali mogućnost utjecati. Čekaonica je to za bolju budućnost u koju novinari bez pristanka Ministarstva unutarnjih poslova ne mogu ući.

„Puno nas je. To su ljudi iz Sirije, Iraka, Afganistana, Maroka, Pakistana, Kube…" Dodaje, neki od njih su dobri, a neki nisu. Vrijeme, kojeg ima napretek, krati volontiranjem u Crvenom križu. „To je dobro za mene. Ne radim za novac", objašnjava Walid. Pravi plaćeni posao ionako ne može raditi jer nema papire. Pohađao je i jednomjesečni tečaj hrvatskog jezika koji mu je pomogao u najosnovnijem sporazumijevanju. „Znaš, ono, kako si, jesi dobro i to. Jedan, dva, čet'ri…"

Huligani lome kosti

Nekad je svirao gitaru, ali sada to više nije moguće, jer mu je lijeva ruka u gipsu. „Prije mjesec dana su me napala trojica muškaraca u autobusu. Udarili su me po glavi. Slomili su mi kosti u šaci", objašnjava. Zbog serije napada na migrante organiziran je i prosvjed pred Porinom u kojem su sudjelovali građani, aktivisti i sami tražitelji azila. Walid je bio među njima. Nakon desetak dana istrage, policija je privela dvojicu huligana starih 30 i 34 godine. „Stvarno? Zašto mi to nisu rekli?", odgovara i kaže da bi ga vjerojatno zvali na prepoznavanje da se radilo o napadačima koji su mu slomili ruku.

Pa kakvi su onda Hrvati? Kaže, ima ih dobrih, a ima i onih koji nisu. Ipak, povratak u Irak ne razmatra kao mogućnost, čak i da se stanje tamo normalizira. Ne smatra ga više svojim domom. „Trebam drugu domovinu, čekat ću odobrenje azila ovdje. Pitaš me kakva je hrvatska policija? Imam prijatelje među njima. S osiguranjem u Porinu sam jako dobar", kaže. „Ako dobijem azil, otići ću natrag u Austriju ili ću ostati ovdje. Ako mi ne daju azil, tražit ću ga opet."

MUP istražuje ilegalne deportacije

CMS koji nas je povezao s Walidom nedavno je, zajedno s inicijativama Dobrodošli i Are you Syrous, alarmirao javnost izvješćem prema kojem hrvatska policija ilegalno i potajno deportira migrante. Prikupili su iskaze tridesetak osoba koje su protuzakonito vraćene u Srbiju. Ranije je na to upozorila i Isusovačka služba za izbjeglice. Navodno se nekima uopće nije pružila mogućnost traženja zaštite, neki su bez prevoditelja potpisivali razne dokumente, oduzimale su im se vrijednosti i novac, uništavali dokumenti i mobiteli, a nije nedostajalo ni fizičkog nasilja.

„Iz policijskih postaja prevoze ih do pograničnog područja sa Srbijom, obično na lokaciju između Tovarnika i Šida, duž željezničke pruge, otkud ih usmjeravaju prema srpskom teritoriju", ispričala je medijima aktivistica Emina Bužinkić. Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, s kojim smo zatražili susret, javnosti poručuje da će krivci među policajcima biti sankcionirani, ako se optužbe pokažu istinitima. Kaže, procedura je takva da se izbjeglice vraćaju u zemlju u kojoj su podnijeli prvi zahtjev za azilom, zbog čega i mnogi kalkuliraju s traženjem azila ili odustaju od njega. Ovih potonjih je u Hrvatskoj više od tisuću.

„Zaista? Ne znam ništa o ilegalnim deportacijama u Srbiju", kaže nam Walid u potpunosti uvjeren da nije napisan scenarij prema kojem bi ga i Hrvatska mogla vratiti korak unatrag. Pošteđen je i informacije o događajima u toj susjednoj zemlji. Ne zna za život u napuštenim halama na minus 15 stupnjeva, a koji se dogodio migrantima 'zarobljenim' u Beogradu u kojem čekaju da Hrvatska otvori granice kako bi mogli krenuti dalje. Ništa od toga neće se njemu dogoditi, uvjeren je i tvrdi da se neće pokušati vratiti u Austriju na nelegalan način.

„Problemi su počeli s ISIL-om. Moj život u Iraku je nekad bio dobar. Još prije pet godina imao sam obitelj, išao sam u školu, imali smo automobil i veliki dom, a sada, vidi me, samo čekam", zaključuje uz osmijeh.