DW: Gospođo Traczik-Stavska, pridružili ste se poljskom pokretu otpora protiv njemačkih okupatora prije nego što je izbio Varšavski ustanak. Što je bilo presudno za ovu odluku?

Traczik-Stavska: Željela sam se osvetiti. Znam da nije lijep osjećaj, ali nisam se mogla pomiriti s činjenicom da moji sunarodnjaci bivaju strijeljani na javnim stratištima, a mi to smo prisiljeni to gledati. Htjela sam pokazati da nismo bespomoćni i da nas okupatori nemaju pravo tretirati kao podljude. 

Jeste li kao dijete bili očevidac zločina?

Da, i to u prvim danima rata. Tokom Bitke za Varšavu (u septembru 1939.) bomba je pogodila kuću u susjedstvu. Iz gorućih ruševina prema nama je potrčala žena s bebom u naručju. Nijemci, koji su bili stacionirani u vrtu, namjerno nisu pucali u ženu, već u njezino dijete. Njena ruka je bila smrskana od metka, a dijete je umrlo odmah. Taj događaj je utjecao na to da budem odlučna boriti se dalje.

Kakve je mogućnosti imala tinejdžerka poput Vas da aktivno sudjeluje u borbi u ilegali?

Prije izbijanja rata već sam bila u Udruzi izviđača, koja je nakon 1939. vrlo brzo krenula u gerilsku borbu pod imenom “Sivi redovi” (Szare Szeregi). Nismo imali oružja, ali smo po zidovima kuće crtali protunjemačke parole. I ja sam donijela pisma Poljacima koji su surađivali s Nijemcima i izdali Židove upozoravajući na posljedice koje su uključivale i smrtnu kaznu.

Dana 1. avgusta 1944. javili ste se u svoju jedinicu pod kodnim imenom “Palačinka” s bijelo-crvenom trakom oko ruke.

Da, ostavila sam dvije mlađe sestre same kod kuće - majka nam više nije bila živa, a otac i brat su također učestovavali ustanku - i obećala im da ću se vratiti za tri dana. Zato što smo htjeli pobijediti Nijemce u tri dana. To se pretvorilo u 63 dana. 

Kakvo je raspoloženje vladalo u Varšavi? Jeste li imali stanovnike na svojoj strani?

Bože moj, bilo je to kao nacionalno slavlje. Bijelo-crvene zastave vijorile su se na svakom kućnom ulazu. Ljudi su stajali na ulicama i plakali. Mislim da pravi heroji nisu bili naoružani pobunjenici, nego civilno stanovništvo. Narod je izdržao s nama, ne tražeći od nas da odustanemo, iako su više stradali od nas boraca.

Kad smo nakon kapitulacije 2. oktobra 1944. otišli u njemačko zarobljeništvo, plašila sam se da će nas civili psovati i pljuvati jer je Varšava bila razorena i bilo je mnogo ljudi mrtvih. Ništa od toga – ljudi su samo stajali i plakali.

Toliko su mrzili Nijemce da su bolničarima zamjerali što su također brinuli za njemačke ranjenike i "trošili" oskudne zavoje.

Gledala sam na to pragmatično. U kasnijim fazama borbe nedostajali su nam zavoji. Inače, bolničarke su bile prave heroine - bez njih bi gubici bili još veći.

Was fühlt ein junges Mädchen wie Sie, wenn es schießen und töten muss? Wie nimmt man den Gegner wahr? Sieht man in ihm einen Menschen oder nur ein Objekt, das man vernichten muss?

Kako se osjeća mlada djevojka poput Vas kada mora pucati i ubijati? Kako doživljava protivnika? Vidite li ga kao ljudsko biće ili samo kao predmet koji treba uništiti?

Nisam morala pucati iz puškomitraljeza, već sam imala zadatak s prozora bacati granate na vojnike koji su napadali. Granate su ih rastrgale. Kada su Nijemci podigli bijelu zastavu i tražili da prestanemo pucati kako bi mogli odnijeti mrtve i ranjene, vidjela sam što su moje granate učinile. Vidjela sam vojnike koji leže u njemačkim uniformama, kako pate, plaču od boli. Prvi put sam shvatila da su i oni ljudi. Kada pucate, radite to s određene udaljenosti, gdje vidite samo neprijatelja. Ali vidjeti ljude koji pate izbliza je nešto drugačije. Iz mržnje dolazi suosjećanje. 

Je li u ta 63 dana postojao neki događaj koji Vam se posebno urezao u sjećanje, koji Vam se i dan danas vraća kao noćna mora?

Bilo je mnogo graničnih situacija u kojima mi je život bio na oštrici noža. Dok smo branili položaj od Reinefarthovih trupa, moj suborac, čija je automatska puška otkazivala, tražio je da posudi moju. Poslao me sa zadatkom da izvidim kakva je situacija u susjednoj zgradi. Išla sam nenaoružana i odjednom sam na stepenicama naletjela na Nijemca. Bacio je granatu i ja sam ostala paraliziran od straha. Tek kada mi je granata dotakla cipelu, ovladala sam tijelom i pobjegla. Od tada me često noću muče snovi da Nijemci napadaju i da mi pištolj zapinje. 

Vi ste prevladali svoju mržnju prema Nijemcima i postali ste ikona njemačko-poljskog razumijevanja u Europi.

Rat uvijek nosi mržnju protiv neprijatelja po devizi - ili ti ubijaš njega ili on tebe. Ali ubijanje nije lako, pogotovo kada ste mlada osoba, koja razmišlja, koja zna da druga osoba može imati ženu i djecu. Kada stojite oči u oči s protivnikom, ponekad vam se ruka trese. Bila sam u takvoj situaciji - pogledali smo se u oči s malo starijim Nijemcem i pobjegli smo ne pucajući jedno u drugoga, iako smo oboje imali oružje.

Ja sam protiv rata. Ljudi moraju shvatiti da su potrebni jedni drugima jer zajedno mogu postići puno dobra. Vidjela sam poraženu Njemačku, strašno poniženje Nijemaca. Tada nisam osjećala nikakvo sažaljenje. Ali dok sam hodala kući kroz Njemačku, vidjela sam sudbinu njemačkih žena, posebno tamo gdje su vladali Sovjeti. Ja sam žena i mislila sam da je ono što se tamo dogodilo zločesto.

Očekujete li još nešto od Nijemaca, odštetu?

Mislim da od Nijemaca ne možemo tražiti novac za ono što su njihovi djedovi radili. Trebali bismo moći dobro komunicirati s Nijemcima i zajedno raditi na zaštiti Europe od Rusije. Rusija je sada agresor. Ne zaboravljajući prošlost, treba gledati u budućnost.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu