Bio je to mali korak za čovjeka, ali veliki za kolumnistu. Bio je mali već i stoga što se u kabini ne mogu praviti veći. Okrenuo se (nakon što je dotegnuo opasač i zakopčao šlic, sastrugao keramiku, pustio vodu) i s rukom već na kvaki - ugledao papir. Onaj kakvom valjda jadranski klozeti čak i na bosanskoj rivijeri duguju poslovičan sjaj - papir s tabelom u koju nadležni potpisom potvrđuju da su dana tog i tog u sati toliko i toliko preduzeli sve u njihovoj moći i nadležnosti da nivo higijene ostane besprijekoran. Stajao je taj papir dugo tu prazan, nedjeljama ili mjesecima, a evo sad na njemu piše, hemijskom olovkom koju je držala umorna ruka - URADILO.

Umjesto potpisa, pa dakle i imena, pa onda i odgovornosti koja bi se mogla utvrđivati - bezličan oblik srednjeg roda: uradilo. Zar biće koje je tu bilo, i to napisalo, o sebi zaista ne misli kao o čovjeku, muškarcu ili ženi, nego kao o stvari? Kolumnista zaključuje da je ono nepismeno i smješkajući se superiorno napušta kabinu. Ne pomišlja da se na tom naličju klozetskih vrata možda brani ljudsko dostojanstvo, da je to ironičan odgovor na birokratizaciju života, koja traži raport o svakoj promjeni vlasništva nad govnom. Nešto kao porez na promet.

***

A dok to ne pomisli, neće mu pasti na pamet niti da uporedi klozetsku kabinu s biračkom. U obje se radi nešto krajnje privatno i nešto izuzetno važno, obavlja se nešto bez čega je budućnost kloakapulka nezamisliva. U obje se radi s papirom, i iz obje se izlazi zadovoljno obavljenim. Ali na izlazu iz ove druge nema tabele na kojoj bi pored upisanog datuma pisalo - uradilo. Jer, to se vidi iz aviona, jedno su govna a drugo demokratske sranke. Govna dođu i prođu, a sranke ostaju.

Političari mogu krasti, mogu graditi vile i dvorce, mogu rođacima i prijateljima pribavljati masne i debele koristi, mogu krčmiti državno vlasništvo, mogu upropaštavati kolektivna dobra, mogu se voziti kočijama s trista konja, mogu se igrati zakonom kao šibicari, mogu sve zbog čega bi Bog da ga ima odavno spalio svaku stopu zemlje na kojoj su smrdili dok su lagali - nema tog vodokotlića koji će njih reformisati.

Lako je biti pametan u klozetu. Znaš kad je čist a kad nije, sve se vidi smeđe na bijelo. Govno ostavi trag i kad je najtvrđe. Ali teško je biti pametan u biračkoj kabini. Političar i kad je najmekše ne ostavlja tragove; znaš da je tu bilo, negdje sjedilo i nešto govorilo, ali da vidiš da je nešto URADILO - ne vidiš. Vidiš da ono raste, a primanja da se smanjuju. (Ako se ovako nastavi, u klozet će se imati radi čega ići svake četvrte godine, kao na izbore. Ali se na izbore neće ići svaki dan kao u klozet, nego triput u životu. Jednom da vidiš kako to izgleda, drugi put kad od starosti poseniliš pa te ko fol izvedu u šetnju, a treći put iz groba, kad ti prošvercuju ime u birački spisak.)

Jer, za koga da glasaš, kad niko nigdje ne upiše - uradilo? Jer eto, demokratske sranke koje odlučuju o milionima eura i ljudi nisu pod tako strogom prismotrom pod kojom je obično govno. Nema za njih papira s tabelom u koju bi se upisivali datumi i pored njih - uradilo. Obećali ukidanje viza, uradilo. Obećali radna mjesta, uradilo. Obećali autoput, uradilo. Obećali reformu obrazovanja, uradilo. Obećali bolji život, uradilo. Obećali, ludom radovalo.

***

U međuvremenu, kolumnista je izašao iz kabine, odvrnuo česmu i već s rukama pod mlazom ugledao svoje lice u ogledalu. Odjednom mu je sinulo da se ono URADILO tiče i njega samog. Tako bi isto i on mogao potpisati svoje tekstove: NAPISALO. Dalo komentar na zbilju, optužilo i osudilo sranke i prolitičare, i sad mirno pere ruke. Kao Pilat.

Culumnia pictures

U kolumni svakoj ja sam onaj prorok

Što hrani vrlinu utovljenim grijehom.

Ja sam strah i trepet za glupost i porok

Jer milujem žalcem i bičujem smijehom.

Ehom, ehom.

Ja branim principe iz zasjede smjelo.

Ja sam vertikala, nepotkupljen bludom.

Lijem tjedno jednom vrele tinte vrelo

Na braniku pravde, s isukanim sudom.

Udom, udom.

Sa perom na gotovs, slušam, čitam, gledam.

Uvijek i o svemu imat mi je stav.

Riječi, ko regrute, u redove redam.

Karakter mi svaki riče kao lav!

Av, av.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Zorica Ilić