Deutsche Welle: Šta je to „Dormagenški model"?

Martina Hermann-Biert: Pokušavamo da budemo na usluzi svim porodicama u Dormagenu. Ne pravimo nikakve razlike i pokušavamo se još u ranoj fazi boriti protiv siromaštva djece. Program prati djecu od rođenja do njihovog prvog zapošljavanja, a u okviru modela umreženo je 700 osoba. Tu su doktori, učitelji, odgajatelji, logopedi, savjetnici za dugovanja i 15 socijalnih radnika. Svaki socijalni radnik je zadužen za jedan okrug i više godina je nadležan za njega.

Odakle ideja za projekat?

Prije otprilike 20 godina smo razgovarali sa nekoliko socijalnih radnika i došli do zaključka da imamo dobre ideje i možemo ponuditi pomoć, ali oni koji tu pomoć i trebaju, rijetko je i koriste jer se boje obratiti se Uredu za mlade. Ljudi su nam često dolazili tek onda, kada je za dijete skoro prekasno. Stvar je bila u tome da se smatralo da radnici Ureda za mlade mogu oduzeti djecu od drugih bez očiglednog razloga. Onda smo uspostavili koncept i potražili stručno savjetovanje. Kasnije je na mjesto gradonačelnika došao i Heinz Hilgers koji je tada bio, a i danas je - predsjednik njemačkog Savjeta za djecu. On je mislio da su naše ideje za prevenciju siromaštva djece dobre i podržao ih.

Onda ste shvatili da je ono što je posebno u svemu tome: vi pratite porodice već od rođenja njihovog djeteta

Da. Posjećujemo sve roditelje koji imaju djecu. Sve, bez obzira koje su nacionalnosti ili profesionalnog statusa. To radimo sveobuhvatno, i naravno, samo uz dogovor sa roditeljima. Ovo nije nikakva prisilna mjera. 2006. godine smo počeli, što znači da ovo radimo već 12 godina. Gradonačelnik je napisao pismo građanima i mi socijalni radnici smo posjetili porodice i sa sobom ponijeli paket poklona i brošura te im ponudili da ispune neophodne formulare.

Kako ste uspjeli u tome da porodice odmah prihvate ovaj projekat?

U trenutku kada smo počeli u Njemačkoj je vladala velika debata o zaštiti djece, jer je tada u zamrzivaču pronađen leš 12-godišnjeg Kevina iz Bremena. Tada su mediji svoju pažnju usmjerili na nas. Onomad sam bila gošća na svim mogućim televizijskim emisijama gdje sam imala priliku predstaviti Dormagenški model. Ljudi ovdje su bili nevjerovatno ponosni što je njihov Ured za mlade odjednom postao poznat! To je bio savršen trenutka da se počne sa radom. Kada smo počeli, ljudi su nas zvali telefonom i govorili: "Mene ste zaboravili!".

Da li je i danas još uvijek tako?

Da, danas 96 posto roditelja u Dormagenu koristi naše usluge. Prva posjeta je uvijek odlučujuća. To je naša ulazna karta. U tri posto slučajeva usmjeravamo i konkretnu pomoć. Svaka deseta porodica se javlja u prve tri godine djeteta i moli za podršku. Mi kao Ured za mlade kroz ovaj model sebe vidimo kao gosta u domovima porodica, što znači da ne gledamo ispod kreveta, niti u ormare. Međusobno povjerenje je vrlo važno.

U Dormagenu trenutno živi preko 60 hiljada stanovnika. Kako se u takvom gradu implementira ovakav projekt?

Na samom početku smo sproveli analizu koja je pokazala da 13 posto djece u Dormagenu živi na granici siromaštva i socijalno su isključeni. Ta djeca nemaju jednake mogućnosti za razvoj u obrazovanju, zdravstvu i u svim drugim oblastima. Mi ovu djecu moramo i javno više podržavati. Pritom imamo dvije četvrti u gradu, Hackenbroich i Horrem koje smo posebno podržavali. Na primjer, tamo smo zaposlili pedijatra na pola radnog vremena koji je ispitivao svu djecu mlađu od četiri godine. U saradnji sa roditeljima i odgajateljima saznali smo šta je ovoj djeci potrebno. Mnogi roditelji u ovim četvrtima su samohrani roditelji, imaju više djece i za njih pedijatri u centru nisu lako dostupni. Također smo proveli i posebne programe podrške za govor u obdaništima u ova dva kvarta grada. Danas su djeca iz ovih kvartova iznad prosjeka u čitavom okrugu.

Postoji li još neki podaci koji govore o tome da je Dormagenški model uspješan model?

Širom Njemačke može se vidjeti da je broj djece ispod 6 godina kojima je potrebno starateljstvo sve veći. Međutim, kod nas u Dormagenu je to rijetko. Imamo Baby klubove i osam porodičnih centara. Dobro smo umreženi i svako gleda kako može pomoći porodicama. To se za zajednice i finansijski isplati: kroz našu pomoć na primjer imamo manje djece u domovima i tako štedimo novac.

Po Vašem mišljenju, koji su neophodni uslovi za pokretanje ovakvog modela u drugim gradovima?

Mora postojati motor, ljudi koji to žele, ali i administracija i politika koji to omogućavaju. Mi smo 2006. godine donijeli političku odluku. To znači, čak i ako se gradonačelnik promijeni, projekat prevencije je politički utemeljen i može nastaviti sa implementacijom tako da on ne zavisi od jedne osobe. Potrebno je vremena za instaliranje takvog modela. Mora se stalno evaluirati i poboljšavati. I mora se uvijek znati da je to puno posla. Mi nemamo mnogo fluktuacija među našim osobljem i plaćamo bolje nego u drugim zajednicama, jer mislimo da je zaštita djeteta jedan od najodgovornijih zadataka svih nas. Zauzvrat, imamo veliko zadovoljstvo jer vidimo uspjehe unutar porodica. Zaposleni koji se penzionišu nam uvijek kažu da bi željeli nastaviti da rade ovdje.

Socijalna pedagoginja Martina Hermann-Biert vodi Odjeljenje za omladinu Dormagen i inicijatorica je i odgovorna za „Dormagenški model".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android