Deutsche Welle: Profesore Abelshauser za protekcionističke mjere kroz carine postoje istorijski modeli. Jedan od njih su same SAD: 1930. godine, kratko nakon velikog kraha na Wall Streetu je na snagu stupio poreski zakon poznat kao Hawley-Smoot Tariff Act. Na osnovu tog zakona je na više od 20.000 proizvoda iz uvoza znatno podignuta carina. Kakve su bile posljedice?

Werner Abelshauser: Posljedice su se oslikavale u zatvaranju američkog domaćeg tržišta za zemlje kao što je Njemačka čime se želilo spriječiti obaranje cijena kao posljedice svjetske ekonomske krize. Njemački kancelar Brünig je godinu dana pokušavao, i na kraju uspio, da krizu u Njemačkoj umanji kroz vanjsku trgovinu. To je išlo na račun zemalja koje su se morale suočiti sa njemačkim suficitom i da se na neki način prevare SAD. Danas nemamo svjetsku ekonomsku krizu. Ali uporedivo je to što se poreski zid kroz carinu, koji su podigle SAD 1930. godine, vraća na jedan populistički kurs. Nije to bio predsjednik niti establišment nego poslanici u Kongresu koji ionako skoro ništa ne rade i koji su ustali protiv vlade.

Izgleda da to ne funkcioniše. U mnogim američkim udžbenicima se Hawley-Smootov zakon ocjenjuje kao najbolji primjer za to da protekcionizam ne funkcioniše. Povećanje carine je trebao ojačati Veliku depresiju 30-ih godina.

Svjetska ekonomska kriza s početka 30-ih godina nije počela od svjetske ekonomije nego od tržišta kapitala. S druge strane se s carinskim zidom moglo malo šta uraditi. Ono do čega je to jedino dovelo je osjećaj da se nalazimo u boljoj poziciji. Također je dovelo do toga da ovaj populistički i javni pritisak podstaknu narednog predsjednika Roosvelta da pokrene „New Deal" koji je ustvari bio prava strategija protiv privredne krize.

Osvrnimo se na Njemačku. Kancelar Bismarck je 1878/1879. godine uveo zaštitne carine. Koji su bili njegovi razlozi?

To je zaista slučaj koji je veoma sličan današnjem. Druga polovina XIX vijeka je bila faza globalizacija i Njemačka je spadala među dobitnike. U to vrijeme je nastala veća hemijska produkcija, mašinstvo, elektrotehnika, a osnovana su i preduzeća kao što su BASF ili Siemens, tzv. Hightech firme koje su dobit uglavnom pravile na svjetskom tržištu. Istovremeno je globalizacija značila velike gubitke na tržištu za metalnu industriju i poljoprivredu na istoku. Oko 40 posto svih poduzetnika je bilo negativno pogođeno globalizacijom. Za ta tržišta je Bismarck uveo zaštitne carine. To je funkcionisalo: metalna industrija je modernizovana, a poljoprivreda je stabilizovana. Današnje poređenje je veoma jasno: u SAD Hightech industrija na istočnoj i zapadnoj obali profitira od globalizacije, dok industrija u unutrašnjosti spada među gubitnike. Ni jedna zemlja sebi ne može dopustiti da značajan dio njenog stanovništva snosi posljedice. Zaštitnu carinu tumačim kao očajnički pokušaj  da efekti globalizacije utiču na SAD. Međutim, upitno je da li metalna industrija ima istu ulogu kao tada u Njemačkoj.

Trumpovi planovi o uvođenju carina se oštro kriitkuju: protekcionizam je loš, vodi do povećanja cijena i manje konkurentnosti. Američki predsjednik govori o recipročnim tarifnim stopama. Bilo bi pošteno ako bi obje strane naplaćivale iste poreske stope za iste proizvode. Pogledajmo uvozne tarife između EU i SAD gdje u praksi postoji haotično stanje. Postoji više hiljada proizvoda, a samo za jednu četvrtinu postoji ista carinska stopa na obje strane. Kako je došlo do takve zbrke?

U drugoj polovini XIX vijeka, dakle u fazi globalizacije, postojalo je više stotina trgovinskih ugovora kojim su dogovorene tarife. To se dalje razvijalo u GATT (General Agreement on Tariffs and Trade) iz čega je nastala današnja Svjetska trgovinska organizacija (STO). Između 1947. i 1993. godine je bilo osam sastanaka na kojim se pregovaralo i na kojim su postignuti kompromisi pod motom „ako ti podigneš carine na jednom proizvodu, ja ću na drugom". Također je postojao veliki broj sukoba interesa, kao što je „rat s piletinom" 1964. godine. Američka privreda je izvozila puno poljoprivrednih proizvoda od kojih je Francuska po svaku cijenu željela zaštititi svoje poljoprivrednike. Zbrka, kada je riječ o carinama, ima dugu tradiciju i sve ima puno veze sa unutrašnjopolitičkim interesima.

Da li je Trumpov argument sa uzvratnim uvođenjem carina smislen? Dakle, da obje strane imaju istu carinsku stopu npr. za automobile?

To zvuči uvjerljivo. Ipak, mislim da to nema smisla. Smislenije bi bilo upoznati specifične interese odgovarajućih izvoznih industrija i tu pronaći ravnotežu. Može se reći: OK, imam prednost u jednom području i to možemo riješiti. Zato nam dajte prednost u drugim oblastima s kojim se možemo nositi. Ovakva raznolikost carina i pravila nije pala s neba. Mislim da se to neće ukloniti jednim običnim potpisom. Ipak se mora reći da je Trump u pravu kada kaže da moramo obratiti pažnju na interese naših građana.

Šta mislite o Trumpovom argumentu da je veliki dio međunarodne trgovine nepravedan prema američkoj privredi?

To u osnovi nije pogrešno, ali važi samo za određena tržišta. Uzmimo za primjer IT industriju na zapadnoj obali SAD. Ona ima prednosti na evropskom tržištu gdje dobro posluje i koja do sada skoro da nije morala plaćati porez ili carinu. U tom pogledu se argument, da trgovina nije fer prema SAD, može brzo preokrenuti u drugom pravcu.

Ako se izuzmu pravila za evropski metal i aluminij, konflikt se trenutno stišao. EU je zaprijetila proumjerama. Kina također želi reagovati ali detalje nije navela. Kolika je vjerovatnoća da će dođi do eskalacije?

Smatram da eskalacija nije vjerovatna i da ne prijeti izbijanje trgovinskog rata. Trgovinski rat smo npr. imali za vrijeme Hladnog rata kada zapadne firme nisu smjele isporučivati kompjutere u Rusiju. To se ne može porediti sa današnjom situacijom. Ovdje se ne radio ratu nego i pregovorima o pravilima.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android