Spora i neambiciozna transformacija hrvatske energetike od fosilnih goriva ka ekološki prihvatljivim izvorima upotpunjena je proteklih tjedana i ponekim novim momentom. Prije svega je riječ o znakovitim porukama koje su odaslane u javnost prilikom obilježavanja 20. godišnjice eksploatacije plina u hrvatskom dijelu Jadranskog mora. Vodeći ljudi Ine – kompanije u većinskom vlasništvu Mađarske - tom su prilikom najavili proširenje iste proizvodnje, što je potvrđeno i s hrvatskog državnog vrha. Uostalom, poznato je da (i) aktualni sastav Vlade Republike Hrvatske intenzivno potiče istraživanja potencijalnih novih plinskih i naftnih polja u podmorju i na kopnu, sve od Slavonije do Dalmacije. Obilje vjetra i sunca te drugih čišćih energenata za to vrijeme čeka na iole ozbiljniji sustav koji bi iskoristio njihov potencijal.

Takva je politika dakako u izrazitoj suprotnosti s energetskim trendovima u Europi posljednjih godina. Primjerice, krajem prošlog mjeseca Švedska je konačno odbacila projekt gradnje terminala za prihvat ukapljenog plina u Göteborgu, zbog ekoloških razloga. S druge strane, u Hrvatskoj se i dalje forsira otvaranje sličnog LNG-terminala na otoku Krku, premda se već ispostavilo da projekt najvjerojatnije neće biti niti ekonomski isplativ. No pri takvom stajalištu presudnom se pokazala vanjskopolitička slabost Hrvatske spram konkretnog diktata Sjedinjenih Država.

Nova nadanja oko plasmana ukapljenog plina s Krka

Pojedine najnovije vijesti ukazuju doduše na mogućnost boljeg ishoda hrvatske političke avanture s LNG-terminalom. Uslijed složene globalne kombinatorike sa suprotstavljenim interesima Amerikanaca i Rusa pokazuje se da bi Mađarska mogla pristati na kupnju izvjesne količine katarskog ukapljenog plina. Hrvatska bi mimo toga mogla i sama povećati potrošnju takvog energenta u domaćem prometu, da bi smanjila svoj ulagački trošak u projekt i - radi diversifikacije vlastite opskrbe energijom – bolje iskoristila plin kao tranzicijski energent. Ipak, krajnji njezin horizont morali bi svakako biti obnovljivi izvori energije, te demokratizacija energetske proizvodnje u smjeru građanske proizvodnje u skladu s boljim EU-praksama.

Pitanje energetske orijentacije RH u odnosu na ekološke prioritete ostaje stoga otvoreno jednako kao i npr. sredinom ovog desetljeća. Radi definiranja realne perspektive te zemlje, obratili smo se za mišljenje dvjema osobama, nekoć najovlaštenijim političkim figurama na tom području. Mirela Holy bila je ministrica zaštite okoliša i prirode kao članica SDP-a 2012. godine, a Slaven Dobrović je vodio isti sektor četiri godine kasnije kao pripadnik grupacije MOST. U njegovu mandatu ministarstvu je pridodana dodatna nadležnost, pa se otad ono zove Ministarstvo zaštite okoliša i energetike. Nažalost, nakon Dobrovićeva odlaska je previše puta u javnom prostoru ustanovljeno da energetika postaje neprincipijelno privilegirani parnjak u tim izuzetno važnim domenama. 

Niža emisija stakleničkih plinova zbog – kraha industrije

Ujedno je riječ o ministrima zaštite okoliša koje i nevladini ekološko-aktivistički krugovi smatraju ponajboljim. „Neke činjenice u međuvremenu su se još jasnije iskristalizirale", rekla nam je Holy, „pa najprije možemo reći da RH ispunjava preuzete obaveze iz protokola u Kyotu, za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Ali to, na nesreću, nije posljedica ulaganja u niskougljične strategije, nego zatvaranja niza domaćih industrija te izlaska nekih termoelektrana iz njihova životnog vijeka." Također, svoju bolju startnu poziciju u toj vrsti ogleda Hrvatska može zahvaliti visokom postotku hidroelektrana u ukupnoj energetsko-proizvodnoj mreži.

A one pak potječu iz vremena dok im gradnju nisu ometali moderni standardi zaštite prirodnih vodotoka. „S obzirom na sve, ne može se govoriti o zaslugama današnje naše politike u ekološkim dosezima energetike. Kronično nedostaje strateškog promišljanja. Ne znamo precizniju dinamiku razvoja 'obnovljivaca', a tehnologija se brzo razvija i moguće je predvidjeti njihovu presudnu ulogu za 10-15 godina. Primjerice, sasvim izostaje plan diversifikacije tih izvora, da ne bismo ovisili o jednom od njih koji može dospjeti i u krizu", drži Mirela Holy. Ona pritom upozorava da je plin ipak važan tzv. tranzicijski energent koji ne onečišćuje prirodu kao naftni derivati. Zato ga i ne treba smjesta odbacivati, a svakako ne bez pomne prilagodbe sektora.

Hrvatska zanemaruje i šansu da energetikom uposli ostatak privrede

Njezin bivši resorni kolega Slaven Dobrović smatra da se energetska tranzicija u RH ne odvija ni blizu onako kako bi mogla i trebala. U smjeru veće samodostatnosti, dakle, te veće efikasnosti i manjeg tereta prema okolišu. „Imamo izvrsne prilike za snažan iskorak u smjeru primjene obnovljivih izvora energije", kaže on, „no to se vrlo stidljivo čini. Dovoljno je vidjeti energetsku strategiju u pripremi koja razmatra novih tek 1.000 MW fotonaponskih panela u razdoblju do 2030. godine. Zvuči puno s pozicije sadašnjih mizernih kapaciteta, no u svakom je slučaju preskromno, ako se zna da se u svijetu u obnovljive izvore energije investira više nego dvostruko u odnosu na fosilne i nuklearne izvore energije."

Pored toga, najveći dio potrebne opreme za fotonaponske sustave proizvodi se u Hrvatskoj. „To bi potaklo značajan gospodarski uzlet, pa je još nejasnije zbog čega se s ovim procesom ide tako sporo. Međunarodne okolnosti nisu jednostavne, no to ne znači da RH ne bi mogla aktivnijim djelovanjem osnažiti svoju poziciju i mnoge okolnosti pretvoriti u svoju korist", ustvrdio je Dobrović. A na koncu se složio i s dojmom da vječito odgađanje i neodlučnost s najutjecajnijih instanci - kao što se vidjelo na primjeru Ine – upućuju na zaključak da se ne trebamo previše nadati dobrome ni u doglednoj budućnosti.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android