Tokom vanredne sjednice Vijeća sigurnosti UN-a sredinom ove sedmice u New Yorku, libanski premijer Nadžib Mikati izjavio je da Izrael vodi "prljavi rat" protiv Libana.

Izrael je odgovoran za neviđenu eskalaciju u Libanu i za ubistvo stotina civila u roku od nekoliko dana, "uključujući mlade, žene i djecu", rekao je Mikati. Zbog toga se, dodao je, nada zajedničkoj izjavi Francuske i SAD-a, koja bi dobila međunarodnu podršku, i koja bi okončala "rat", istakao je Mikati. Izrael je, međutim, to odbacio.

Ovaj govor pokazuje da je libanska vlada u velikoj mjeri nemoćna u sukobu između Izraela i Hezbolaha. Nema značajan uticaj ni na postupke Izraela, niti na postupke Hezbollaha. Ovih dana se na dramatičan način pokazuje hronična slabost libanske vlade i države.

Duga istorija slabosti vlade i države

Ova slabost ima dugu istoriju. „Liban je početkom 20. stoljeća osnovan kao država hrišćanskih Maronita u savezu sa zaštitnom silom Francuskom", kaže Markus Šnajder, voditelj Regionalnog projekta za mir i sigurnost na Bliskom istoku pri Fondaciji Friedrich-Ebert u Bejrutu. „Prvobitni problem je bio u tome što je država od samog početka obuhvatala velika područja s nemaronitskim stanovništvom. Konfesionalizam je na kraju bio kompromis da bi se uključile i druge grupe stanovništva. Međutim, on je spriječio formiranje jakog nacionalnog identiteta i države."

Ovu konfesionalnu strukturu dodatno je oslabio libanski građanski rat, koji je izbio 1975. godine, a u kojem su se međusobno sukobile tri najveće vjerske grupe u zemlji – šiiti, suniti i maronitski hrišćani. Nakon završetka rata 1990. godine, Liban je uspostavio uravnoteženi konfesionalni sistem, koji je trebao uskladiti interese različitih vjerskih grupa. „Međutim, ovaj sistem je doveo do toga da ove grupe neprestano pokušavaju ostvariti vlastite interese na štetu drugih grupa", kaže Šnajder. „To i dalje slabi državu. To se, na primjer, može vidjeti u činjenici da se zemlja od 2022. godine nije uspjela dogovoriti o izboru predsjednika države."

Podjela u društvu povezana je i s raširenom korupcijom. „Ako ne postoji jaka država, koja bi se borila protiv centrifugalnih sila unutar vlastite zemlje i institucija, lako se stvara oligarhijski sistem u kojem se svako bori za vlastite interese", zaključuje Šnajder.

Nemilosrdni Hezbollah

Uz to, zemlja pati zbog šiitskog Hezbolaha, kojeg su SAD, Njemačka i nekoliko arapskih država sa sunitiskim stanovništvom označili kao terorističku organizaciju. Hezbolah je nastao 1982. godine tokom građanskog rata u Libanu. Od samog početka je dobivao značajnu podršku iz Irana, posebno vojnu. Eksperti koji rade za Wilson Centar, čije je sjedište u Washingtonu, su još 2022. godine oružano krilo Hezbolaha okarakterisali kao "najmoćniju ne-državnu vojnu silu na Bliskom istoku - a vjerovatno i u cijelom svijetu". Hezbollah je taj koji je, nakon početka rata u Gazi u jesen prošle godine, ispaljivao rakete na Izrael - bez ikakve konsultacije s ostatkom libanske populacije. „U suštini, Hezbolah je libansku politiku i Liban uzeo kao taoca", navodi stručnjakinja za Bliski istok Keli Petillo iz Evropskog vijeća za vanjske odnose, opisujući osnovnu strategiju ove šiitske paravojske.

Slaba vojska

Slabost države također se ogleda u pasivnosti libanske vojske (Libanese Armed Forces, LAF). Posebno na jugu Libana ona se nalazi u dilemi. Na osnovu Rezolucije 1701 Vijeća sigurnosti UN-a, ona tamo sarađuje s mirovnim snagama UN-a (United Nations Interim Force in Lebanon, UNIFIL). Obje ove snage broje po 15.000 vojnika. Njihovo prisustvo povezano je s libanskim ratom iz 2006. godine: tada je Izrael zauzeo položaje na jugu Libana. Ako se izraelske trupe jednog dana povuku, ove dvije vojne formacije trebale bi zajedno osigurati da na ta mjesta ne dođu naoružane libanske paravojne jedinice odnosno milicije. Na tom području trebaju biti prisutne samo trupe, koje je ovlastila libanska vlada. Međutim, Hezbollah ovu odredbu do sada nije poštovao: on je i dalje prisutan na tom području.

Libanska vojska je, vojno gledano, relativno nemoćna: prema Indexu Global Firepower - koji upoređuje vojnu snagu nacionalnih vojski širom svijeta - libanska vojska zauzima 118. mjesto od ukupno 145 oružanih snaga. Ona ne bi mogla pružiti ozbiljan otpor izraelskoj vojsci - koja se u istom indeksu nalazi na 17. mjestu. Isto tako, nije u mogućnosti ni vojno suzbiti Hezbolah. „To bi Liban moglo odvesti u građanski rat", kaže Marcus Schneider (Markus Šnajder).

Najveći problem libanske vojske ipak je bio i ostao onaj politički. Budući da vojska nije pod kontrolom jedne konfesionalne grupe, ona se generalno smatra jednom od rijetkih nadkonfesionalnih institucija u zemlji, kaže Shneider. „Međutim, vojska je također oslabljena državnom i ekonomskom krizom. Zbog toga nju finansijski potpomažu, naročito kada su u pitanju plaće. Iza toga stoji zabrinutost da bi, u slučaju sloma vojske, mogao pasti i cijeli libanski državni sistem. Političke probleme države, međutim, vojska naravnoo ne može riješiti.”

Ovaj članak je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu