Ekonomija Venecuele je na koljenima: U zemlji sa najvećim rezervama nafte na svijetu više od 80 posto ljudi živi u siromaštvu, brojni gladuju, državni zdravstveni sistem je kolabirao. Prije svega siromašni pate zbog toga i sve glasnije govore o krivcima za to: "Ranije smo mogli jesti što smo htjeli, danas nemamo više ništa. Maduro je rekao da svega ima dovoljno, ali to je laž! Gubi se, Maduro!", kaže jedna žena.

Predsjednik države Nicolas Maduro odbacuje svaku krivicu od sebe, razloge za kolaps privrede u Venecueli ne vidi u svojoj politici, već smatra da su oni u inozemstvu: "Zahtijevamo okončanje ekonomske, financijske i trgovinske blokade. To je prva stvar potrebna za dugoročni ekonomski oporavak".

Venecuela je oduvijek bila vezana na naftu. Godinama je Madurov prethodnik na predsjedničkoj funkciji i mentor Hugo Chavez socijalne programe finansirao iz tada ogromnih zarada od eksploatacije nafte i zahvaljujući tome drastično reducirao siromaštvo u zemlji. Osim toga on je podržavao prijateljske zemlje poput Kube i Bolivije. To je sve dobro funkcioniralo jer su cijene nafte rasle i rasle na prijelazu s jednog stoljeća na drugo. Ipak nakon Chavezove smrti 2013. godine cijena nafte je dramatično pala. Kao rezultat toga su zaduženost države i nezaposlenost dostigle rekordnu visinu, ekonomija je u poređenju sa Chavezovim vremenom pala za dvije trećine. Tome međutim nije krivac samo pad cijena nafte. Ekonomisti poput Luisa Oliveros smatraju da je stalno politiziranje državne naften kompanije PDVSA imalo fatalne posljedice: "2017. godine je cijelo vodstvo PDVSA-a otpušteno i zamijenjeno vojnim licima. Oni nemaju pojma o biznisu. U narednih šest mjeseci se profit od nafte smanjio za još jednu trećinu. To ilustrira kolaps", kaže ovaj ekonomista.

Oficiri umjesto menadžera

PDVSA je teško bolestan. Danas bivša zlatna kokoš donosi najviše trećinu nafte od iznosa prije 20 godina. Poboljšanje nije na pomolu. Milijarde su nestale zbog korupcije, a zbog nedostatka investicija su transportni sistemi propali. K tomu dolaze i druge ekonomske odluke iz Chavezove ere. Sa obrazloženjem da bogati zarađuju novac u inozemstvu i da preduzeća pokušavaju sabotirati socijalistički projekt Cahvez je uveo kontrolu tečaja valute i počeo vršiti nacionalizaciju preduzeća - u industriji čelika, cementa, telekomunikacijama, u građevinskom sektoru. Već 2010. godine je ekonomista Elio Ohep upozoravao na sljedeće: "Privatni sektor nema više poticaja za ulaganje. Ili ovaj sektor prodaje svoju imovinu državi ili ona biva firmama oduzeta. No država kao preduzeće nije učinkovita. Sposobni ljudi su otišli jer nisu bili na istoj liniji sa bolivijskom revolucijom i brojni koji su nakon toga tamo odlučivali su korumpirani." 

Maduro je od 2013. godine proširio svoj utjecaj na vojsku. Danas aktualni i bivši oficiri upravljaju desetinama državnih preduzeća i stotinama privatnih. Na izostanak prihoda zbog pada cijena nafte on nije reagirao mjerama štednje već svježim novcem iz Centralne banke. Maduro je pokušao pobijediti hiperinflaciju koja je uslijedila tako što je domaćoj valuti, koja je bila jako oslabljena, jednostavno oduzeo pet nula. To još za vrijeme Chaveza nije funkcioniralo, podsjeća ekonomista Victor Alvarez: "2008. je vlada već jednom prekrižila tri nule. Efekt je brzo nestao jer su državni izdaci ostali ekstremno visoki i Centralna banka je jednostavno ponovo štampala novac kako bi zakrpila rupe u budžetu." 

Pri tome je Hugo Chavez nekoć postavio cilj da ojača ekonomiju i da smanji ovisnost o izvozu nafte i uvoz životnih namirnica. Ipak upravo to se nije dogodilo, upozoravao je još 2014. godine ekonomista Ricardo Arias: "Problem je Venecuele to što naftno bogatstvo nije uložila u vlastiti razvoj ekonomije. Mi i dalje živimo skoro isključivo od uvoza. I tako kolaps cijena nafte donosi Venecueli ogromne probleme sa sobom, pogotov za to što nema deviznih rezervi".  

Nije prvi put da venecuelanskoj ekonomiji prijeti kolaps. Prije tačno 30 godina, koncem februara 1989. godine, u Venecueli je došlo do ustanka siromašnih. Pad cijena nafte i korupcijski skandali su tadašnju tržišnu privredu doveli na rub kolapsa i izazvali snažan  porast inflacije i nezaposlenosti. Ustanak koji je nazvan Caracazo, a koji je brutalno ugušen, je oglasio kraj desetljeća vladavine dvopartijske demokratije i udario temelje za uspon jednog novog političara. Njegovo ime je bilo: Hugo Chavez. 

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android