Kako znati da li ovaj tekst stvarno napisao čovjek? Znam to jer upravo sada pišem. Ali i to je mogla napisati mašina. Čini se da u današnje vrijeme moramo živjeti neizvjesnošću o tome ko ili šta je autor teksta.

Pisanje kao svrha sama po sebi

Razlika između ljudi i mašina je tema koja se ponavlja najkasnije od industrijske revolucije i postaje izuzetno eksplozivna u vremenima kada roboti o sebi govore u prvom licu. Mogu li ljudi biti zamijenjeni? Svakako u nekim područjima. Ali koliko daleko se želi ići? Britansko-australski autor Alan Baxter ima jasno mišljenje: "Ne mogu vjerovati da u svijetu u kojem ljudi još uvijek čiste zahode i rade u rudnicima, roboti stvaraju našu umjetnost i književnost. Roboti bi trebali raditi prljave poslove, da bi više ljudi moglo slijediti svoje strasti."

Na pitanje zašto pišu, većina autora odgovara da im je to strast. Riječ je o procesu pisanja, koji je zabavan. O pronalaženju riječi koje se odnose na svijet. Ovako to, primjerice, za DW opisuje književna prevoditeljica Claudia Hamm: "Sama radnja je svrha. Da mi (pisci, prim. ur.) ne želimo pisati, onda bismo mogli živjeti puno manje nesigurno."

"AI koja generira tekst je ukradeni auto"

Pa dobro, moglo bi se reći. Onda oni koji to žele sami napišu, a AI može učiniti ostalo. Tema okončana? Ni izdaleka, kaže Claudia Hamm. Ona je upravo objavila antologiju "Jezik automata" koja iscrpno obrađuje različite aspekte umjetnog generiranja teksta. 

Autorska prava su tema o kojoj se mnogo raspravlja. Kompjuteri za generiranje jezika, koja se nazivaju i LLM-ovi (Large Language Models), funkcioniraju samo zato što su hranjena - besplatno - milijunima postojećih tekstova koje su napisali ljudi. Razni autori bestselera već su podnijeli tužbu.

Claudia Hamm ovako sažima: "AI koja stvara tekst je ukradeni auto. Možete sjesti u njega i provozati se. Možete se također odvesti u Pariz i zabaviti se. Ali on jest i ostaje ukradeni auto."

Jezik mašine naspram ljudskog jezika

Claudia Hamm ide još dalje. Za njih automatski jezik nije jezik u pravom smislu, budući da ne postoji „ja" koje govori, a time ni namjera. "Umjetna inteligencija nema komunikacijsku namjeru. Kada koristimo jezik, pokušavamo pronaći izraz kao ljudsko biće, izraz za vrlo specifičan unutarnji svijet", kaže Hamm. Ali mašina, dodaje, nema unutarnji i vanjski svijet. Zato ona ne može stvarati poeziju, kaže Hamm, već samo slagati neobične kombinacije riječi. "Mašina ne može sama davati izjave; ne može se povezati sa svijetom."

Postoje i problemi kada je u pitanju istina, ključna riječ “AI halucinacije”. Ovo su praktički "izmišljene" informacije iz AI-ja koji generiraju tekst - ili kako to pisac Nina George malo jasnije kaže u knjizi "Jezik automata": stvar s "netačnim tvrdnjama i krivotvorinama događaja koji čine da tekst bljuje nepouzdaniji izvor informacija od Putina, BILD-a i Wikipedije zajedno...”

Problem je, kaže Claudia Hamm, u tome što su LLM-ovi dizajnirani tako da se ljudi i mašine ne razlikuju. Korisnici bi trebali imati osjećaj da razgovaraju s inteligentnim dvojnikom. AI kao zamjena za ljudski pandan - to je velika razlika u odnosu na druge tehničke revolucije u prošlosti. “Parobrod nikada nije poricao ono što jest”, kaže Hamm.

Osim toga, pitanje čiju stvarnost prikazuje AI nije dovoljno osvijetljeno. Od riječi objavljenih na internetu koje služe kao podaci za obuku za LLM-ove kao što je ChatGPT, previše su zastupljene riječi bijelaca, kao i riječi muškaraca i bogatih. Sukladno tome, rezultat koji izlazi na kraju nije raznolik. 

Kako se izdavači nose s umjetnom inteligencijom?

Sve u svemu, u izdavaštvu nije riječ o tome da žele demonizirati umjetnu inteligenciju, jer ona može biti iznimno korisna. U Penguin Random Houseu, primjerice, sada je sasvim uobičajeno u svakodnevnom izdavaštvu biti inspiriran uz pomoć AI alata, izjavila je za DW Beate Muschler, potpredsjednica Digitalnog razvoja ove izdavačke kuće: "Ne objavljujemo sadržaj generiran AI-jem, ali to ne znači da ne koristimo umjetnu inteligenciju. Pristup je proučiti proizvodne lance i definirati područja u kojima se alati umjetne inteligencije mogu razumno koristiti: kao alat u procesu, gdje nije kritičan kada je riječ o autorskim pravima." 

Tako, kako ona kaže, zaposlenici smiju koristiti AI alate u svom radu za generiranje ideja. Međutim, taj sadržaj – primjerice naslovnice knjiga – uvijek stvara čovjek. To vrijedi i za autore: nije problem pronaći inspiraciju, ali tekst na kraju mora izaći iz vlastitog pera. “U ugovorima vrlo jasno stoji da nas autor uvjerava da je on ili ona sam stvorio djelo”, kaže Muschler.

AI i klimatske promjene

Slična je situacija u školama i na fakultetima. Učenici bi trebali pisati vlastite radove, sudjelovati u raspravama, uključiti se u procese - inače nema ništa od učenja i svijet će zaglupiti, kažu glasovi koji kritiziraju AI. A to sigurno ne bi bila dobra perspektiva.

I tako sam i ovdje malo dalje. Istraživala sam, razmišljala, pisala. Bavila sam se sobom i svijetom – pa čak i zaštitom okoliša. Jer AI troši puno energije. Tema koja također zaslužuje pozornost u vrijeme klimatskih promjena.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu