Tihi i Nada Ristov žive u jednoj od niških romskih mahala. Njihova kuća izgleda gotovo isto kao i komšijske. Oni međutim izgledaju potpuno drugačije. Pantalone, košulja i kravata, za dječaka leptir mašna, tako izgleda muški dio porodice. Nada je jednostavno našminkana, kose skupljene u punđu. Njih dvoje i njihov najstariji sin Filemon su kršteni Jehovini svjedoci, a dva mlađa sina, blizance od tri godine, takođe vaspitavaju tako.

„Postao sam bolji momak"

Upoznali su se na kongresu Jehovinih svjedoka u Beogradu prije 14 godina i od tada su u braku. Nada je već sa nepunih 14, kako kaže, „predala svoj život Bogu" dok je Tihi Jehovinim svjedociam pristupio kada je imao 19 godina. Razlozi zbog kojih su ušli u Jehovine svedoke su različiti: Tihi je, kaže, shvatio da su njegovi prijatelji, da su alkohol i mnogo devojaka nepotrebni u životu i da se može biti bolji od toga. Nada se konačno osjećala prihvaćenom. Tihi kaže da mu je drago što se oslobodio lošeg društva.

„S vremenom sam vidio da Jehovini svjedoci ono što proučavaju iz Biblije zapravo i rade. Vidio sam da su neutralni u politici, da ne učestvuju u ratu, sve to me je privuklo da budem Jehovin svjedok. Vremenom sam i ja postajao sve bolji momak. Što sam ja postajao bolji, to su i komšije primjećivale, pričali smo o tome pa su i oni prihvatili da budu Jehovini svjedoci", objašnjava Tihi Ristov.

Iako je imala samo osam godina kada su joj Jehovini svjedoci zakucali na vrata, Nada se sjeća osjećaja koji su probudili u njoj. „Mene je oduševila njihova srdačnost, istinska ljubav i briga za ljude svih nacija. Za nas Rome je to posebno značajno, jer ima raznih predrasuda prema nama, ali među Jehovinim svjedocima tako nečega nema. To ne postoji, jer Bog prihvata ljude iz svih nacija."

Prihvata, ali samo ako pripadaju ovoj vjerskoj zajednici, upozorava sociolog religije Dragan Todorović. „Prema Jehovinim svjedocima, nije važno da li si Rom, Srbin ili Portorikanac, važno je samo da li si vjernik. Jehovini svjedoci zaista gledaju jednako na svakog svog člana. Ali ako Jehovin svjedok želi da se oženi ili uda, kako oni kažu, za 'nekog iz svijeta', onda dolazi do problema. U svom istraživanju sam upoznao porodicu koja se odrekla najstarije ćerke jer se udala za čovjeka koji nije Jehovin svjedok", priča Todorović za DW.

Romi traže mjesto gde ih prihvataju

Ipak, Jehovine svjedoke nepravedno nazivaju „sektašima", priča Todorović, a taj pežorativni naziv se lijepi i drugim malim verskim zajednicama u Srbiji: „I to najčešće iz redova Srpske pravoslavne crkve, kao većinske, odnosno tradicionalne crkve na ovim prostorima. Sociologija religije Jehovine svjedoke nikako ne vidi kao sektu zbog milionskog članstva u preko dvjesta zemalja. Moguće je da se ona može po sociološkim kriterijumima u nekom malom prostoru tumačiti kao sekta, ali evo vam i kontra pitanje – šta su pravoslavci, vjernici SPC, na Sjevernom polu? Ili u Japanu? Imajući u vidu brojčanu zastupljenost, broj molitvenih hramova i slično – pa sekta su, kad ih tako posmatrate ."

Ali zašto Romi ulaze u Jehovine svjedoke? Niški borac za prava Roma Osman Balić objašnjava da iako Romima nije važna religija, važno im je prihvatanje. „Romi ne pridaju mnogo značaja vjeri, romska zajednica je višekonfesionalna, a to je i posljedica istorijskih okolnosti. Romi se prilagođavaju oduvijek, a u ovom siromaštvu Romima je to možda utočište od stanja u kojem se nalaze. Tu mislim i na stanje prezira, ne bih rekao diskriminacije, dakle prezira segregiranog društva. Svuda u Evropi vlada anticiganizam, na Balkanu posebno, to Romi osjećaju. A očigledno im Jehovini svjedoci nude tačno ono što im treba", objašnjava Balić.

Šta osim prihvatanja i uvažavanja od ove vjerske zajednice Romi dobijaju, a šta gube nije lako odgovoriti. Jehovini svjedoci od svojih sljedbenika zahtjevaju elitističko ponašanje što je kod romske nacionalne manjine napredak, saglasni su Balić i sociolog Todorović. Oni moraju biti pismeni, kulturni, moraju da izgledaju lijepo, uvijek su nasmijani, ljubazni i blagi. Ipak, i dalje su odbačeni od većinskog stanovništva.

Primjer za to bi mogao biti i Filemon, najstariji sin naših sagovornika Nade i Tihog. Završio je peti razred, i iako se druži sa drugarima iz odjeljenja dok je u školi, kod kuće se igra sam. Kako Jehovini svjedoci ne slave rođendane, Filemon ne ide ni na rođendane svojih školskih drugova. „Ne, imam ljubav svojih roditelja, a sa drugarima se igram u školi", kaže Filemon i dodaje da se ipak dešava da mu se rugaju zbog vjere. „Ja znam da je moja vjera prava, a oni nek imaju svoje mišljenje", kaže dvanaestogodišnjak.

„Oni će samo gledati tupo…"

Osim što ne slave rođendane, ne slave nijedan praznik. „Svi ti tradicionalni običaji vuku porijeklo iz prethrišćanskog doba, odnosno iz vremena pagana", kaže za DW Vojislav Kostić, starješina u Skupštini Niš Jug. „U Bibliji nigdje ne stoji kada je Isus rođen. I jednostavno, proučavanjem Biblije, dolazite do toga šta bi to hrišćani trebalo da rade, a ono što ne stoji u Bibliji mi ne radimo jer se držimo Božje riječi."

Jehovini svjedoci vjeruju u ponovni dolazak Isusa Hrista na Zemlju kada će samo 144.000 odabranih moći da vladaju s njim na nebu. Tu bi moglo da bude gusto i za Jehovine svjedoke jer ih u svijetu ima nešto više od osam miliona u 240 zemalja. Štampaju časopise na stotinama jezika (između ostalih kulu stražaru prim. red.), aktivni su na internetu, a često su percipirani kao nametljivi jer idu od vrata do vrata kako bi širili „riječ Božiju".

Bojana (pravo ime poznato redakciji) u porodici ima Jehovinog svedoka zbog čega kaže, nikada nije mirna. „Imam poverenja da ostavim svoje dete sa njom jer znam da će ga čuvati brižno i odgovorno, ali će zato deci izokola objašnjavati da je glupo slaviti rođendane, da Deda Mraz ne postoji, kako će se mrtvi vratiti jednog dana", objašnjava ona.

„Jehovinom svjedoku je vjera na prvom mjestu u svakom trenutku. Puna je kuća njihovih časopisa, raznih prospekata i naravno Sveto pismo – mislim da im je druga literatura zabranjena, a svakako im je gubljenje vremena", kaže Bojana. „Ako takvoj osobi pokušate da objasnite da su samo alat manipulacije, da to nije najvažnija stvar na svijetu, da ako i dođe do Armagedona niko od nas neće biti živ, a sigurno se neće spasiti i da postoje ljepše stvari u životu, oni će samo gledati tupo kroz vas i eventualno ponavljati citate iz Biblije koji se izgovaraju kao po automatizmu."

Da li je „religija opijum za narod" kako je smatrao Marks, tek, vjera je lična stvar svakog pojedinca. Međutim, porodica Ristov je ponosna na to da im komšije ostavljaju ključeve od kuće kad odu na odmor.