Za Šahrama Karamija, tužioca u gradu Kermanšah na zapadu Irana, stvar je jasna. Reklamni klip je bio "nemoralan” jer je na njemu jedna Iranka predstavljala žensku modu bez marame na glavi. Zato je dao nalog bezbjednosnim i pravosudnim organima da se usredsrijede na sve osobe koje su učestvovale u produkciji i distribuciji videa. Karami je izjavio da su uhapšene četiri osobe.

To je primjer na koji način iranski režim reagira na kršenje propisa o odjevanju žena. Sa stanovišta vlade je nepopustljivost u ovoj oblasti – državni rezon. Od 1979. žene zauzimaju centralno mjesto u simboličkom univerzumu državne ideologije.

Homeinijevo viđenje žene

„Žene koje su doprinijele revoluciji bile su i ostale su žene koje nose jednostavnu odeću”, izjavio je Homeini februara 1979. u intervjuu koji je sa njim vodila italijanska novinarka Orijana Falači. “Koketne žene, koje se šminkaju i izlaze na ulicu, koje izlažu svoje kose, vratove, svoje obline, nisu se borile protiv šaha. One nikada nisu uradile ništa dobro. Ne znaju kako se može biti koristan, ni društveno ni politički ni u profesiji. A to je zbog toga jer se razgolićavaju, odvraćaju pažnju ljudi i izazivaju ljutnju”, rekao je vođa islamske revolucije u Iranu.

I zaista, uskoro se pokazalo kako na žene gledaju prvaci revolucije. Šah, kojeg je svrgla revolucija, još 1967. je porodično pravo stavio u nadležnost svjetovnih sudova. Po dolasku islamskih revolucionara na vlast ono je vraćeno u nadležnost vjerskih autoriteta. 

Ženska prava i Islamska revolucija

Politikologkinja Negar Motahede je napisala knjigu "Trake šapata”.  Ona u njoj navodi glavne parole ženskog pokreta za vrijeme revolucije: "Pravnice, studentkinje, radnice, sve su se sastajale da bi raspravljali o svojim pravima. Nismo dizali revoluciju da bismo krenuli unazad”.

Za Homeinija i njegove sljedbenike prava žena su bila sporedna stvar. Oni su vidjeli iranske žene kao suprotnost liberalnim zapadnim ženama. Cilj nije bio samo da se oslobodi od političke i privredne dominacije Sjedinjenih Američkih Država. Islamska kultura je trebalo da zamjeni zapadnu.

Hidžab je bio jedan od vidnih znakova novog početka, model suprotan onom zapadnom. “Islamska revolucija se pretvorila i u seksualnu kontrarevoluciju, u bitku za seksualnost žene”, napisala je američka sociološkinja Hamider Sedri u knjizi koja je 2007. izašla pod naslovom “Žene i politika u Iranu”. Seksualnost je još od revolucije politizirana i antizapadno konotirana. „Nosi hidžab ili ćeš dobiti po glavi”, glasila je jedna od parola u revolucionarnoj godini 1979. A druga: "Smrt nepokrivenima”. 

Politika prema tijelu je u pokretu

Još u proljeće 1979. Homeini je zatražio od žena da nose marame. 1983 je parlament donio zakon o batinanju žena koje odbijaju da se pokriju  - predviđena kazna je iznosila 74 udarca.  Od 1995. se takvi prekršaji kažnjavaju sa do 60 dana zatvora. Ova prinuda nošenja marame je nastala kao pokušaj da se zasnuje antizapadni model društva. Iranske žene koje se nisu pokrivale bile su nazivane „zapadnim kurvama".

Tradicija pokrivanja glave hidžabom je iskorišćena kako bi se u širokim slojevima društva ukorijenila slika „prave“ iranske žene. „Žene koje se oblače po normama režima postale su uzdanice religije, države i društva“, kaže Negar Motahede.

Međutim, brojne su žene, a i muškarci, koji ne žele daIranke se protive nošenju marame se potčine pravilima vjerskih vođa. „Žene izražavaju svoj protest tako što se više ne pridržavaju propisa za odjevanje. One stavljaju do znanja da žele da povrate kontrolu nad svojim tijelom. Samo je njihova stvar kako nose kosu i da li lakiraju nokte", objašnjava Negar Motahede. Žene stalno isprobavaju nove akcije na koje režim reagira. „A onda na to reagiraju žene. Radi se o politici tijela koja je u stalnom pokretu".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android