Svako u Saksoniji na istoku Njemačke ko vidi, sluša ili čita izvještaje zapadnonjemačkih medija o svojoj domovini, vjerovatno se osjeća kao i mi u Mađarskoj, kada o našoj zemlji pišu njemački mediji: čovjek više sazna o mentalnom stanju autora nego o zemlji o kojoj taj piše.

„Istočni Nijemci" – to je postao izraz u kojem se ogleda sličan prezir kao u izrazu „istočni Evropljani". Oni na Istoku, može da se čita između redova, oni su drugačiji. A drugačiji, to je loše, jer se mora biti kao Zapadnjaci.

Oni na Istoku su mentalno i moralno retardirani, glupi ili zli, ili oboje. Slijepo poslušni vlastima, udaljeni od demokratije, rasisti, ksenofobični. „Istočni Nijemci" i „Istočni Evropljani" moraju još mnogo toga da nauče dok ne budu prosvijetljeni kao već pomenuti autori članaka.

I vjerovatno je razlog zbog kojeg su toliko ispunjeni „mržnjom" (dakle zli) to da su zanemarili svoje „suočavanje sa prošlošću" i da su nekako negdje mentalno zaostali, u komunističkoj ili čak fašističkoj diktaturi.

Najljepše što se o njima kaže ili piše jeste da imaju „strahove" koje treba „ozbiljno shvatiti". Ali na kraju krajeva, oni se plaše samo zato što su suviše glupi da shvate da problem u stvari ne postoji, osim možda njihovih sopstvenih rasističkih refleksa. Tu bi moralo da pomogne malo prevaspitanja kroz „dijalog".

To nije novi narativ, to masovno javno ruženje onih sa Istoka Njemačke i Evrope. Novo je da se slična debata vodi ovdje kod nas u Mađarskoj: Zašto su zapadnjaci toliko ideološki zaslijepljeni da više ne vide šumu od drveća? Da li su žrtve velikog ispiranja mozga, ili zašto pišu tako glajhšaltovano (op. red. Gleichschaltung) o stvarima koje imaju tako malo dodira sa stvarnošću?

Ukratko – to da smo mi na Istoku drugačiji od onih na Zapadu, to se sada i kod nas tematizuje. Ali, ko griješi? Mi na istoku Evropske unije ili oni na Zapadu? Koliko smo različiti i zašto?

Da, ljudi iz bivšeg Istočnog bloka su odrasli drugačije od onih na Zapadu. Uvijek su znali da njihovi mediji i političari lažu, jer su živjeli u diktaturi. Stoga su instinktivno skeptični prema medijima i kritični prema vladi. To je suprotno od slijepe poslušnosti prema vlastima – jer se uvijek podrazumijeva da vlada zamagljuje istinu i da predstavlja opasnost. Čovjek je frustriran, i trpi, jer neće da se uvali u nevolju.

To ide dobro sve dok se u zemlji vlada tehnički prihvatljivo. Ali kad se vlada nekompetentno – kada se desi nešto kao politika dobrodošlice Angele Merkel 2015. godine, ili kada kolabira privreda kao u kasnoj fazi komunizma – tada nezadovoljstvo može postati toliko da dovodi do eksplozije.

S obzirom da se na Istoku uvijek pretpostavlja da politika i mediji ne informišu korektno, ljudi se informišu drugačije. Susjedi, prijatelji, prijatelji prijatelja – mnogo više nego na Zapadu, na Istoku se govori o onome šta se dešava sa ljudima koje poznajete i onda na osnovu toga donose zaključci. Mi svijet shvatamo preko onoga što se dešava u našem okruženju i ne prihvatamo interpretativni narativ „onih gore".

Kada migranti maltretiraju nečiju djecu u školskom dvorištu, kada seksualno uznemiravaju žene – kod nas na „Istoku" se vijest o tome brzo proširi i kada se ne povede istraga, čak i ako se ne pojavi u medijima. I mi obično imamo i vrlo jasno mišljenje o tome što se desilo, naime da nismo problem mi već ti migranti – i oni političari koji su ih pustili u zemlju. To je ispravno, iako je većina migranata sasvim prijatan, normalan narod.

Međutim, Zapadnjaci svijet vide u svjetlu ideala koje su im prenijeli autoriteti – nastavnici, političari, mediji. Tu se ne radi o stvarnosti, nego o „vrijednostima", zakasnjelim posljedicama pokreta '68 koji su trajno oblikovali svijet ideja na Zapadu: Svi ljudi su isti. Rezervisanost prema ljudima iz drugih zemalja je rasizam. Religija je problem. Ponos i ljubav prema svojoj zemlji je nacionalizam.

Mi na istoku to vidimo drugačije. Ljudi nisu isti i narodi svijeta nisu „braća". Politika nikada nije „solidarna" nego se bori za moć i interese. Ove fraze "braća" i "solidarnost"  znamo iz parola komunističke diktature. Mi znamo da su šuplje. Ljude na istoku interesuje stvarnost, dok oni na Zapadu stvarnost hoće da ih prilagode svojim „vrijednostima" i zbog toga ih često uopšte ne prepoznaju kao šuplje.

I zato mi u Mađaraskoj istočne Nijemce i događaje u Kemnicu vidimo ovako: Istočni Njemci su ostali normalni, oni su kao i mi i na ubistvo građanina su reagovali kao što bismo i mi – bijesom i nerazumijevanjem prema politici koja je sve to donijela građanima.

*Boris Kalnoki, rođen 1961, dopisnik je iz mađarskog lista Velt i drugih njemačkih medija. Autor je knjige „Zemlja predaka" (2011). Tekst je dio naše vikend-serije Moja Evropa.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android