Njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere želi uskratiti dugoročni boravak izbjeglicama, ukoliko one odbijaju ponude za posao i kurseve njemačkog jezika. Tageszeitung iz Berlina o tome piše: „Priče o integraciji izbjeglica skreću pažnju sa osnovnog pitanja koje nije pojašnjeno: Odakle trebaju doći poslovi za te ljude? Za gastarbajtere, koji su dolazili šezdesetih i ranih sedamdesetih godina, postojali su poslovi ispomoći na fabričkim trakama gdje se moglo raditi sa malim znanjem njemačkog. Danas privreda treba kvalificirane radnike, koji su u jezičkom smislu suvereni. Jednostavne poslove su k tomu često već zauzeli ekonomski migranti iz EU. Za izbjeglice je put na tržište rada težak – pa ipak se posvuda blebeće o integraciji. No to ne donosi ništa. De Maiziere tako samo trenira mišiće za izbore“.

Za Neue Presse iz Hanovera je za integraciju odlučujuća volja izbjeglica: „Obavezujući kursevi njemačkog jezika, obavezujuća ponuda radnih mjesta se u budućnosti moraju podrediti strogim pravilima, zahtijeva Thomas de Maiziere. To bi se moglo dopasti brojnima, koji s obzirom na aktualnu izbjegličku krizu već dugo zagovaraju integraciju sa željeznom polugom. Ipak za uspješnu integraciju pored jasnih zakonskih okvira koje nudi država, dopunjeno širokom ponudom društva, potrebna je prije svega volja izbjeglica da se integriraju. To pokazuju brojni doseljenici, koji su prije nekoliko desetljeća došli u Njemačku i ovdje odavno žive dobro integrirani“, rezimira Neue Presse.

Paralelena društva su opasna

Neue Osnabruecker Zeitung smatra da je de Maziereov prijedlog dobar: „Naravno da se odmah javljaju skeptici. Oni ne bi trebali razvodniti de Maizierov prijedlog prije nego budu poznati svi detalji. Ono što je on do sada objavio ide u dobrom pravcu. Doseljenici, koji ne govore dovoljno dobro njemački, ne pohađaju kurseve integracije i odbijaju ponude za posao, ne mogu postati dio društva. K tomu je potpuno ispravna pametna raspodjela doseljenika. Strukture slične getou, sa paralelnim društvima su u brojnim pogledima opasne. To pokazuju brojni primjeri u cijelom svijetu.“

I Maerkische Allgemeine smatra da je planirani zakon o integraciji neophodan kako bi zajednički život u Njemačkoj mogao funkcionirati: „Centralno za kulturu dobrodošlice je pridržavanje ovdašnjih zakona. Za neke to zvuči uskogrudno. U stvarnosti upravo ovdje se nalazi ključ za zajednički život u svim etničkim, kulturološkim i religijski pomiješanim društvima budućnosti. Pravo jačega su brojne izbjeglice naučile kod kuće. U Njemačkoj postoji nešto drugo, skupocjeno: vladavina prava. Ona ostaje netaknuta samo ako se toga svi pridržavaju“, smatra Maerkische Allgemeine.

Prijetnje smrću

Njemačka štampa piše i o slobodi štampe u Turskoj. Sueddeutsche online donosi intervju sa dopisnikom Spiegla iz Turske Hasnainom Kazimom koji je napustio zemlju. Kazim je do prošle sedmice bio dopisnika Spiegela iz Istanbula, ali budući da mu turske vlasti nisu produžile novinarsku akreditaciju morao je napustiti Tursku. Kazim kaže da je očekivao da neće dobiti produžetak radne dozvole. Na pitanje novinara zašto, on kaže: „Imam dojam da jednostavno vladi ne odgovaraju moji izvještaji. Kao ni pisanje Spiegla. Prije svega od kada je Spiegel objavio tekst o protestima u parku Gezi u maju 2013. godine sa naslovnicom „Ne povinujte se“. A onda je tu još bila i priča o Somi u maju 2014. godine.“ Kazim je tada napisao tekst o rudarskoj nesreći u Somi koji je naslovljen citatom „Erdogane, idi do đavola“. Kazim kaže: „Spiegel online je citat iz teksta stavio za nadnaslov i od tada se on stavlja u usta meni. Tvrde da sam ja neprijatelj turskog predsjednika. To naravno nije tačno i apsurdno je. Ali to je kod brojnih Turaka ostalo i ja sam masovno napadan i dobijao sam i prijetnje smrću.“

Tagsezeitung piše da vlada u Ankari jednu vrstu kontrole nad neželjenim izvještajima u inozemstvu ima preko upitnog procesa izdavanja akreditacija. „To utiče na uvjete za rad stranih novinara jer su pravo na boravak i radna dozvola međusobno povezane. Tako je dopisnik Spiegela Hasnain Kazim sa svojom porodicom morao prije deset dana napustiti Tursku jer nije dobio akreditaciju za 2016. godinu, a time ni pravo na boravak. Tageszeitung piše da je tokom tri godine, koliko je Kazim izvještavao iz Istanbula, već bilo javnih huškanja predsjednika Erdogana protiv njega lično.