Prošlo je skoro 30 godina od kraja Domovinskog rata u Hrvatskoj, no unatoč tome taj sukob i dalje izaziva snažne emocije u društvu. To se posebno vidi prilikom obilježavanja važnih datuma iz rata, a pritom su dva najupečatljivija i danas stoje kao dva kamena temeljca u definiranju sjećanja na to razdoblje; 18. studenoga (pad Vukovara) i 05. kolovoza (Oluja). Prvi kao dan velike žrtve iz '91., a drugi kao dan velike pobjede '95. godine kojim je okončan rat.

Međutim, iz nekog razloga datuma kojim bi se obilježio početak rata nema. To i ne čudi, jer ni hrvatska službena historiografija nije s tim na čisto. Je li to krvavi Uskrs 1991. na Plitvicama kada padaju prve žrtve? Opći napad na Vukovar u ranu jesen iste godine ili neki treći događaj? Za Vladu Petelinca iz Pule početak rata treba potražiti u godini prije navedenih zbivanja. Iako glave tada još nisu padale, po njemu, ili barem za njega, rat je počeo baš na današnji dan 1990. godine.

Umjesto u Kanadu s helikopterom za Knin

Toga je dana počela otvorena oružana pobuna dijela hrvatskih Srba, odnosno ono što se u Hrvatskoj kolokvijalno zove Balvan revolucija. Dva dana ranije krajiški Srbi oko Knina postavljaju barikade na cestama, između ostalog i balvane po kojima je pobuna dobila ime. Službeni Zagreb na takav čin mora reagirati te šalje tri helikoptera s policijskim specijalcima za Knin. No, MIG-ovi JNA, odnosno vojni zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije, presreću helikoptere i onemogućavaju ih u njihovom naumu. Vlado Petelinec upravljao je jednim od ta tri helikoptera.

Ovaj rođeni Samoborčanin, poslije Zagrepčanin, a od 1974. stanovnik Pule gdje se oženio i zasnovao obitelj, te je 1990. godine kao civilni pilot imao primamljivu poslovnu ponudu iz Kanade. No uzavrela politička previranja u domovini koja su nagovještavala krvavu dramu bila su presudna za ostanak na tadašnjem radnom mjestu pilota u Ministarstvu unutarnjih poslova. 

„Dan nakon postavljanja balvana oko Knina u bazi jedinice specijalne policije u Lučkom kod Zagreba dignuta je uzbuna. Idućeg dana, 17. kolovoza 1990. godine, stigla je zapovijed da se krene na Knin“, priča Petelinec. Kaže da su specijalci pohrlili u helikoptere, gotovo su se potukli oko toga tko će ući. Na kraju izabrani su oni ljudi koji, prema njegovim riječima, nisu bili „nacionalni emotivci".

18 specijalaca u misiji suzbijanja Balvan revolucije

Među njima su bili neki od tadašnjih čelnika Ministarstva unutarnjih poslova, zamjenik ministra Perica Jurić te Željko Tomljenović, pomoćnik ministra, a bilo je i dosta onih koji su kasnije obnašali rukovodeće položaje u specijalnoj policiji i MUP-u, poput Vladimira Fabera, Josipa Turkalja i, naravno, samog Petelinca. Ukupno 18 ljudi.

Iako iz današnje perspektive to zvuči poprilično nerealno, njihov je zadatak bio da preuzmu kontrolu nad policijskom postajom u Kninu, prekinu pobunu u Krajini i privedu vinovnike te pobune. Istina jest da su bili dobro obučeni, naoružani i motivirani za akciju, ali 18 ljudi teško da je sve to moglo izvesti, sve i da nisu bili otkriveni, odnosno da su uspjeli iskoristiti faktor iznenađenja.

Njihova je misija 17. kolovoza bila tajna. Helikopteri su krenuli prema Plješivici i letjeli su nisko kako ih zrakoplovstvo tadašnje jugoslavenske vojske ne bi otkrilo. No ipak su ih kod Ogulina presreli MIG-ovi JNA koji su doletjeli s vojnog aerodroma Željava kod Bihaća. Kako se kasnije ispostavilo, netko iz hrvatskog MUP-a je informirao JNA o njihovoj akciji.

„Piloti u MIG-ovima su tražili da obustavimo let pod prijetnjom obaranja, što je, zapravo, ratni čin“, navodi Petelinec, dodajući da se JNA time definitivno svrstala na stranu pobunjenika. „Zbog toga smatram da je Domovinski rat počeo upravo tog 17. kolovoza 1990. godine“, istaknuo je. 

Nakon presretanja helikopteri su sletjeli na jedno igralište kod Ogulina. Specijalci su htjeli nastaviti put prema Kninu, ali iz Zagreba je stigla zapovijed da se vrate natrag. To je zapravo bio i najbolji mogući ishod, jer osim JNA za njihov plan su znali i pobunjenici koji su ih čekali i najvjerojatnije bi ih sve pobili da su sletjeli u Knin.

Nakon povratka u Lučko, Petelinec i ostali su tražili odgovor na pitanje kako i od koga je vojska saznala za njihovu akciju. Dali su izjave novinarima, ali ništa od toga na kraju nije izašlo u javnost. Događaji koji su potom uslijedili stavili su kninsku epizodu od 17. kolovoza 1990. potpuno u drugi plan. Počela su još veća politička koškanja i zveckanje oružjem, a 1991. su opalile prve puške i pale prve žrtve.

Uslijedio je krvavi rat i niz bitaka u kojima je sudjelovao glavni akter naše priče. Kao časnik specijalne jedinice MUP-a vidio je izmasakrirane svoje kolege koji su početkom svibnja '91. upali u zasjedu u Borovu selu, zatim pokolj civila u Voćinu, mrtvu djecu u Slavonskom Brodu nakon bombardiranja grada…

Zadužen za osnivanje i obuku hrvatskih SAS-ovaca

Sa svojom kolegama je tijekom rata helikopterima s bojišta izvukao više od 600 ranjenika. Bio je, između ostalog, zadužen za osnivanje i obuku posebne specijalne postrojbe za dubinsko izviđanje, po uzoru na britanski SAS i američke SEAL-ovce. U mirovinu je otišao 2004. godine. Za sebe u šali kaže da možda ima PTSP, ali da on ne zna za njega. Virus nacionalizma ga nikad nije zahvatio. Ljude je i u ratu gledao isključivo po tome što čine, a ne kako se zovu.

„S nekim sam Srbima zajedno ratovao i bili su mi kao braća. S druge strane, odrastao sam i išao u školu s jednim koji mi je poslije govorio da sam ustaša, a moja je baka 11 mjeseci bila u logoru u Jasenovcu za vrijeme Drugog svjetskog rata!? Ne mrzim nikog, ni Srbe, jer ne mogu jedan narod generalno mrziti. Ne mrzim niti one s bradama i šajkačama. Netko ih je indoktrinirao da budu takvi. Isto kao i ove naše koji hodaju sa slovom ‘U' okolo“, završava priču pilot Vlado Petelinec.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu