Sve je počelo s puknućem cijevi. Vodoinstalateri su probili zid podruma kuće u ulici Kuracyjna u poljskom Wałbrzychu i naišli na dotad nepoznatu prostoriju. U njoj se nalazilo nekoliko desetaka sanduka, košara i vreća s predmetima koje su ondje sakrili nekadašnji njemački stanovnici – u vrijeme kada se Wałbrzych još zvao Waldenburg, a današnja ulica Kuracyjna nosila naziv „Am Bradeschacht“. Skrovište je ostalo neotkriveno oko 77 godina – od kraja Drugog svjetskog rata do slučajnog otkrića u studenome 2022.

Otkriće je izazvalo veliko zanimanje. Gradska uprava tada je na konferenciji za novinare predstavila oko 2.000 pronađenih predmeta. Na dugim stolovima bili su izloženi porculanski servisi – kao da su upravo izvađeni iz ormara. Uz njih nakit, osobni predmeti, fotografije i pisma – stvari svakodnevice, zamrznute u vremenu. Ubrzo se počelo govoriti o „blagu iz Wałbrzycha“.

„Oni koji su ovdje bili prije nas"

Prema poljskom zakonu, pronađeni predmeti prešli su u vlasništvo države. Ipak, ne bi trebali završiti u skladištu, nego postati dio stalnog postava muzeja Tygiel („Talionica“). Gradski muzej trenutačno je još u izgradnji, a otvorenje je planirano za studeni 2026.

Muzej bi prije svega trebao prikazati poslijeratnu povijest grada i njegovih stanovnika. Kao „Waldenburg“ ovaj je grad u Šleskoj isprva bio dio Njemačkog Reicha. Nakon završetka Drugog svjetskog rata pobjedničke sile dogovorile su novo iscrtavanje granica. Sovjetski Savez anektirao je dio istočne Poljske, dok su Šleska i druga njemačka područja istočno od linije Odra–Nisa pripala Poljskoj.

Od „Waldenburga“ nastao je „Wałbrzych“. Umjesto protjeranih Nijemaca u grad su se doselili poljski prognanici iz bivših istočnih područja Poljske, doseljenici iz Velikopoljske, rudari iz Francuske, Židovi, a kasnije i Grci. Istodobno su u Wałbrzychu i dalje živjele tisuće Nijemaca. Bili su prijeko potrebni u rudnicima i tvornicama pa im je djelomično čak bio zabranjen odlazak. Tek 1950-ih mnogi su napustili grad.

„Ne možemo govoriti o današnjem Wałbrzychu, a da ne uzmemo u obzir one koji su ovdje živjeli prije“, kaže Wioletta Wrona Gaj, glavna koordinatorica muzeja Tygiel i ravnateljica Muzeja industrije i tehnike u Wałbrzychu. Ne radi se o isticanju njemačke prošlosti, nego o prikazu materijalne i kulturne baštine. „Ovo nije bio prazan prostor, nije bilo polje na kojem je sve nastalo od nule“, rekla je za DW.

Povijesni kontekst Drugog svjetskog rata, kao i posljedični bijeg i protjerivanje, trebali bi imati središnje mjesto u muzeju. „Ne želimo ovu povijest potisnuti, nego je ispričati iz ljudske perspektive“, kaže Marek Arcimowicz, fotograf i arhitekt koji je osmislio novi muzej.

U potrazi za tragovima

Nalaz iz ulice Kuracyjna trebao bi biti važna okosnica izložbe. No kada su točno i pod kojim okolnostima predmeti sakriveni? Je li to bilo još tijekom rata, kada se približavala Crvena armija – ili tek neposredno prije protjerivanja Nijemaca iz Šleske nakon rata? I tko su bili njihovi vlasnici?

Za sada kustosi raspolažu tek fragmentarnim informacijama i pretpostavkama. Čini se da je riječ o imućnijim obiteljima – na to upućuju nakit, porculan i osobni predmeti poput fotografija i dnevnika. Po pronađenim crtežima zgrada i gradilišta može se zaključiti da je ondje možda živio građevinski poduzetnik ili arhitekt.

Neki sanduci nosili su oznake poput „Emma Kade“, „Rausch“, „Seidel“, dok su neki imali samo inicijale. U arhivima se može pronaći trag obitelji Kade. Paul Kade poginuo je kao vojnik Wehrmachta 17. travnja 1944. u rumunjskom Galațiju. Na rubu smrtovnice stoji napisano rukom: „Emma Kade, Ibbenbüren, 22.7.57".

Zajednička baština

"Njemačka baština“ ne budi znatiželju samo u Wałbrzychu. U mnogim gradovima na nekadašnjim istočnim područjima bivšeg Njemačkog Reicha, u Poljskoj nazvanima „ponovno stečena područja“, otkriveni su njemački natpisi i drugi relikti iz predratnog razdoblja.

„To je dio povijesti mjesta u kojem živimo“, kaže Jacek Drejer, direktor Znanstveno-kulturnog centra Stara Kopalnia („Stari rudnik“) u Wałbrzychu. „Odrasli smo sa sviješću da se ovdje povijest odvijala malo drukčije nego u središnjoj ili istočnoj Poljskoj. U svakodnevnom životu stalno se susrećemo s njemačkom baštinom, koja je u međuvremenu postala naša zajednička baština.“

Za ljude iz drugih dijelova Poljske to je često teško razumjeti. To se također ne uklapa u opće političko ozračje u zemlji, u kojem antinjemačka retorika još uvijek ima određenu ulogu. Kritike narativa o zajedničkoj prošlosti dolaze ponajviše iz desno-konzervativnih krugova: „Taj trend postoji od 1989. i obuhvaća cijelo područje ponovno stečenih teritorija. To je narativ današnje liberalne i europske Njemačke“, rekao je za DW Maciej Walaszczyk, komentator desno-konzervativnog časopisa Sieci. Riječ je, kako tvrdi, o „svjesnoj strategiji stvaranja novog urbanog identiteta na temelju kozmopolitske kulture, koji je zapravo njemački“.

„Ovdje je Poljska!"

U prosincu prošle godine u Staroj Kopalniji u Wałbrzychu svečano je obilježena 80. obljetnica uključenja zapadnih i sjevernih područja u poljsku državu. Premijer Donald Tusk potvrdio je povijesno pravo Poljske na tu regiju i govorio o baštini prvih poljskih kraljeva, Piastovića. Naglasio je: „Ovdje je Poljska, ovdje je bila Poljska i ovdje će Poljska biti.“

Drugačije su zvučale riječi nobelovke za književnost Olge Tokarczuk, koja je snažno povezana s Wałbrzychom i zapadnim dijelovima Poljske. Govorila je o oblikovanju „jedne vrste novog identiteta“, koji je privremeno nazvala „transgresivnim“.

Iz „neobične mješavine ljudi koji su prije osamdeset godina hodali ulicama tih gradova“ nastalo je društvo Poljakinja i Poljaka te Europljanki i Europljana ujedinjenih strašću, otvoreno društvo – „ljudi koji su ovdje kod kuće“. Istodobno se, naglasila je Tokarczuk, „prošlost naših gradova i sela ne može ignorirati“.