Trka za naftne i gasne kompanije u Libiji je već počela. Italijanska kompanija "Eni" koja tradicionalno vodi poslove u Libiji, je već potpisala određene ugovore sa predstavnicima libijskog Nacionalnog prelaznog savjeta. Novi libijski vlastodršci za sada namjeravaju zadržati stare ugovore iz Gadafijevog perioda. To se odnosi na francuski "Total", British Petroleum, i njemačke kompanije Wintershall i DEA. Zapadne firme, stručnjaci iz Katara i Kine su još za Gadafijevog vremena crpili libijsku naftu, a to će tako i da ostane.

Za ove kompanije će biti posebno uzbudljivo kada Nacionalni prelazni savjet nakon nekoliko mjeseci raspiše tendere za nove ili dopunu starih ugovora. Novoj libijskoj vladi je potreban novac da bi ponovo pokrenula zemlju. Postoje, doduše, slutnje da će prilikom dodjele novih ugovora prvenstvo imati posebno one zemlje koje su učestvovale u NATO akciji protiv Gadafijevih trupa, ali na kraju će ipak prevagnuti ekonomski, a ne politički kriterijumi. U tome su saglasni i stručnjaci.

Kolač se ponovo dijeli nakon revolucije

Francuska, Italija i Velika Britanija će sigurno biti nagrađene za sve što su učinile na tom polju. Dobre šanse će imati i njemačke firme, jednostavno zato što su potrebne da bi izgradili mrežu snabdijevanja vodom i deslanizaciju morske vode. Bude li Prelazni savjet insistirao na izgradnji atomskih elektrana, francuske i njemačke firme bi i na tome zaradile. Nakon revolucije u Libiji, kolač mora biti ponovo podijeljen.

 

Ovdje nije samo riječ o sirovinama. Libiji su potrebni i infrastrukturni projekti. Tu se u igru uključivaju građevinske firme iz Austrije, Njemačke i Kine. A šta je sa oružjem? Nova libijska vojska mora biti naoružana, moraju biti nadomješteni aerodromi i Gadafijevo oružje koje je u svojoj vojnoj akciji uništio NATO. I na ovom polju, na raspolaganju ne stoje samo firme sa Zapada.

Prošla su vremena bogatog, galantnog luđaka iz Tripolija

Na kraju će mnogi u Libiji dobro poslovati. To što Libija ima novac, ne čini je državom. Trebaće joj pomoć pri izgradnji funkcionalnih institucija. Evropska unija bi trebala da iskoristi svo svoje iskustvo i da usmjeri zemlju u pravcu demokratije. Pri tome joj ne bi smjela nešto nametati što ne bi moglo da funkcioniše, kao što je to slučaj u Iraku ili Avganistanu.

Samo se još Afrička unija (AU) ponaša potpuno suprotno. Još nisu priznali Nacionalni prelazni savjet. Južna Afrika podržava Gadafija, i to će očigledno činiti do samog kraja. Afrika, koju je diktator Gadafi posljednjih godina obasipao sa mnogo novca, očigledno ne vidi da su prošla vremena bogatog, galantnog luđaka iz Tripolija.

 

Autor: Bernd Riegert 

Odgovorna urednica: Marina Martinović