U gotovo svim gradovima Europe je to prizor koji baš svi mogu vidjeti: beskućnici koji leže na mjestima gdje su barem donekle zaštićeni od kiše i vjetra, ponekad u prljavoj vreći za spavanje, ponekad tek na kartonu kakve kutije. Gradovi obično to predstavljaju kao golemu milost već kad ne zaključavaju ulaze u podzemnu željeznicu kad temperatura padne i daleko ispod ništice. Ali, konkretno se čini malo ili ništa.

Dojam da je beskućnika sve više nije samo subjektivan: europska krovna organizacija za pomoć beskućnicima FEANTSA i francuska zaklada Abbé Pierre je predstavila svoje 3. izvješće gdje je jasno kako je društvo sve hladnije i manje zainteresirano za sudbinu tih ljudi, a broj beskućnika upravo zastrašujuće raste. U Engleskoj je od 2010. do 2016. broj beskućnika porastao za 169%, u Irskoj je u samo tri godine, od 2014. do 2017. njihov broj narastao za 145%.

Ni Njemačka tu nije iznimka: prema podacima FEANTSA, tu je 2016. već 860.000 ljudi živjelo bez krova nad glavom, 150% više nego 2014. Takva društvena katastrofa se sve brže širi i po gradovima Belgije, Portugala, ali i Bugarske, Češke ili Poljske.

Jadna smrt na cesti

Što znači živjeti na cesti, nije uopće sporno: beskućnicima se tek rijetko ukaže mogućnost da se opet vrate u nešto što će moći zvati domom – u prosjeku na ulici žive 10,3 godine. Gorko je reći da bi možda tamo živjeli još i duže da smrtnost u toj populaciji nije upravo užasavajuća: njihova prosječna životna dob je za gotovo 30 godina kraća nego kod ostatka stanovništva.

Kada je riječ o Njemačkoj, njoj se kao donekle olakotna okolnost može uzeti i da je u ovim statistikama po prvi puta uvršteno oko 440.000 izbjeglica koji doduše u pravilu nisu na cesti, ali žive po prihvatnim centrima i skloništima na milosti društva.

No i bez njih u ovoj zemlji ne samo da broj beskućnika uporno raste, nego je sve teže plaćati za stan. Prema europskim statistikama samo u dvije zemlje Europe, Bugarskoj i Grčkoj, stanarine još više opterećuju obiteljsku blagajnu nego u Njemačkoj. „Činjenica da u jednoj bogatoj zemlji poput Njemačke vlada jedna od najvećih ekskluzivnosti stanovanja u Europi je osobito šokirajuća", izjavio je i direktor organizacije FEANTSA Freek Spinnwijn. 

To se osobito odnosi na život u njemačkim metropolama koji si mladi jednostavno više ne mogu priuštiti, objašnjava nam Thomas Specht koji je sa svojom organizacijom Savezna radna skupina za pomoć beskućnicima i sudjelovala u ovom izvješću o ekskluzivnosti stanovanja u Europi.

Gdje su „državni" stanovi?

No Specht isto tako u prvom redu optužuje državu i gradove da svojim nedjelovanjem zapravo stanje čine još mnogo gorim i baš to se drastično pogoršalo u proteklim godinama. Migracija u metropole je nešto što se ne može zaustaviti i promijeniti, ali se praktično potpuno prestalo graditi „državne" stanove gdje bi onda i stanarine bile niže.

Kao pozitivan primjer ovaj njemački stručnjak ističe Finsku: tamo je pokrenut poseban program „koji se financira iz različitih izvora" – od donacija i potpora pa do poreza, između ostalog od igara na sreću. Doduše i tako je u Finskoj izgrađeno manje od 10 tisuća stanova, što je mnogo za tu zemlju, ali u Njemačkoj bi trebao posve drugačiji i solidniji model socijalne gradnje.

Umjesto toga, već godinama se čini nešto posve drugačije: čitave tvrtke koje upravljaju komunalnim i društvenim stanovima se „privatiziraju", drugim riječima prodaju najčešće stranim investitorima koji jedva da imaju motiva brinuti se za socijalno slabe u društvu. Takvi investitori onda obično ili puštaju da zgrade propadaju bez da bilo što ulažu ili još gore: ulažu novac u modernizaciju i uređenje tih stanova, ali nakon toga i drastično povisuju stanarinu tako da dotadašnji stanari jedva to još mogu plaćati.