U svijetu u kome centrifugalne sile globalizacije razaraju poznate političke poretke, SAD na zlokoban način postaju i nagovještaj i dokaz toga koliko brzo demokratski ustrojena društva mogu da iskoče iz kolosijeka. Ljudi utočište traže u nacionalizmu i digitalnom svijetu. Događaji se ne analiziraju, a bilo bi neophodno. Umjesto toga pod hitno se pronalaze krivci, odnosno žrtveni jarci. Svijet se dijeli na „dobre i loše“ na „nas i njih“.

Sve to se događa zato što je stvarnost postala toliko stresna, zato što lakih odgovora nema i zato što se, ako se pošteno analizira, dolazi do zaključka da bi bogati morali više da dijele, jer siromašni to više ne mogu mirno da posmatraju.

Zato u useljeničkoj zemlji SAD raste agresija između različitih kultura, religija, boja kože. Zbog toga se svakodnevno na ulicama ubijaju ljudi, učenici, policajci. Sigurno da to ima veze sa lošim Zakonom o oružju, ali i sa tim što rasizam još uvijek igra užasno veliku ulogu.

Postoji još jedna dimenzija problema. Uobičajenom poretku te zemlje prijeti rasulo. Ljudi više nisu spremni da prihvate posljedice novog svjetskog poretka. To se događa između ostalog i zato što političari ne uspijevaju da pronađu odgovarajući jezik uz pomoć kojeg bi došli do rješenja, zajedno sa institucijama, sindikatima, državnim i policijskim službenicima, kao i civilnim društvom.

Virtuelne Američke Države

Onaj ko 2016. putuje kroz SAD, vidjeće zemlju koja bježi od stvarnosti. U tu sliku uklapa se i čovjek koji se priprema da postane sljedeći predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, a prethodno je postigao veliki uspjeh u rijaliti šou-programima.Ljudi traže utočište u virtuelnim svijetovima, samopotvrđuju se kroz fotografije na Snepčetu, Fejsbuku, Instagramu i drugim društvenim mrežama. Svako ko putuje kroz tu zemlju može da vidi kako jednogodišnje dijete pravi odgovarajuću grimasu kada je u njega uperen foto-aparat. Putnik može da doživi kako tinejdžeri subotom u kafiću jedni sa drugima uopšte ne razgovaraju, ali se spremno namještaju jedni pored drugih kada se pozira za fotografije koje idu direktno na internet.

Realnost se pretvara u binu za insceniranje života koji u stvarnosti često ne postoji. Postoje studije koje pokazuju da su za mnoge posjeta restoranu, šetnja pored plaže ili porodična večera „vidljivi“ samo onda kada su o tome na mrežu postavili fotografije i video-snimke. To ide sve dotle da mnogi ispred policijske stanice u Dalasu padaju jedni drugima u zagrljaj sa suzama u očima samo onda kada su kamere uključene.

Među svom tom insceniranom stvarnošću sjedi Donald Tramp – u svojim dvorcima iz bajki, golf-terenima, njegovim zlatnim slavinama u Tramp-tornju, sa licem preplanulim od sprejeva za farbanje i lažnom kosom. On sve to mora da radi jer mu nedostaje suština. On to radi jer je odavno naučio kako da obmanjuje ljude. Uspješan je, zato što ima toliko mnogo onih koji radije sanjaju o nekim prošlim svjetovima, umjesto da rade za neke buduće.