Odrastao sam sa njim. Bio je samo nekoliko stotina metara udaljen od mog igrališta: Zid. Kad sam bio malo stariji, preselili smo se i s mog kuhinjskog prozora sam mogao da gledam na drugu stranu, na Istočni Berlin. Bio sam okružen zidom, ali ipak sam se osećao slobodno. I to nisam umišljao, jer sam mogao da putujem kud god sam htio, pa čak i u DDR. Moji sunarodnici s istoka to nisu smjeli. Osim ako su bili penzioneri.

Još nisam bio rođen kada je 13. avgusta 1961 sazdan taj grozni objekat od 160 kilometara. Rodio sam se godinu dana kasnije. Zid je, dakle, bio stariji od mene, ali ja sam ga nadživio. Sada sam na ovom svijetu skoro dvostruko duže nego što je to bio taj „antifašistički bedem". Tako su vlastodršci u DDR-u zvali nehumanu smrtonosnu prepreku, koju su hrabri građani srušili. Nakon čitavih 28 godina, dva mjeseca i 27 dana. I upravo toliko dugo ga nema.

Berlinskog zida više nema – osim nekoliko spašenih fragmenata. I oni su potrebni da bi svijet i generacije koje dolaze mogli da steknu dojam o tome kakve posljedice zidovi mogu imati po ljude. A te posljedice mogu biti dalekosežne i trajne. Razdvojenost postaje očita kada, na primjer, razgovaram s ljudima koji su živjeli u DDR-u. Oni se žale zbog nižih penzija – uglavnom s pravom. Stvarno je sramota da ni danas, 28 godina nakon pada Zida, penzije još nisu izjednačene.

Uopšte me ne čudi što se još jako puno građana bivše Istočne Njemačke osjeća građanima druge klase. Nikada mi nije bilo jasno zašto je najveći dio elite DDR-a zamijenjen ljudima iz Zapadne Njemačke. Naravno da sam shvatao zašto se to radi sa funkcionerima sa velikim političko-ideološkim mrljama u biografijama, ali sječa glava u preduzećima, na univerzitetima, u kulturi? Za moj ukus se tu otišlo predaleko. Istočni Nijemci su i 2018. godine još uvek, proporcionalno gledano, premalo zastupljeni.

Da li bi trebalo da me tješi što je moja kancelarka, koja je već 13 godina na vlasti, odrastala u DDR-u, iako je rođena u Hamburgu? To bi bilo previše sarkastično. Naprotiv, mislim da bi unutrašnje ujedinjenje bilo efikasnije kada bismo imali više ljudi poput Merkelove na najvišim funkcijama. Između ostalog sam i zbog toga žalio što se Joahim Gauk prošle godine nije kandidovao za još jedan predsjednički mandat.

Na drugom području politike je moje zgražavanje i nerazumijevanje još veće – kada se radi o izolaciji partije Lijevih, koja je proizašla iz bivše režimske stranke DDR. Demohrišćani još uvijek ne žele da sa njima sarađuju u Bundestagu – čak ni kod tema oko kojih su načelno složni, recimo borbe protiv antisemitizma. Krajnje je vrijeme da šefica CDU Merkel lupi šakom o sto!

Nedavno sam imao priliku da vidim da i u krugovima bliskim kancelarki postoji respekt za političare Lijevih. Bio je to prijem povodom 70. rođendana Gregora Gizija, legende ove stranke. Predsjednik Bundestaga Volfgang Šojble je hvalio integrativnu ulogu slavljenika rođenog u Istočnom Berlinu i odraslog u jednoj komunističkoj porodici. Šojbleov izraz poštovanja i divljenja je bio iskren. Bilo bi dobro kad bi se to događalo češće.

Za mene je jedno sigurno: znak je političke nezrelosti paušalno odbijati neki politički tabor zbog njegovih korjena. Na taj način se betoniraju mentalni zidovi u zemlji u kojoj je prije 28 godina, dva mjeseca i 27 dana srušen jedan betonski zid.

Nedavno sam slavio sa svojom porodicom prvo njemačko-njemačko vjenčanje, kako se prije govorilo. I mladoženja i mlada su rođeni nekoliko godina prije pada Zida. On je iz Baden-Virtemberga, ona iz Saksonije. Danas žive u Lajpcigu, gradu heroja. Njegovi građani su 1989. legendarnim demonstracijama ponedjeljkom dali značajan doprinos mirnoj revoluciji u DDR.

Ovakve priče su generaciji moje mlađe rodbine u koje ubrajam i svoju djecu, na sreću, postale normalne. Bilo bi dobro kada bi se i stariji ugledali u njih. A političarima poručujem da i oni posljednji „hladni ratnici" shvate u kojem vremenu živimo i da se ponaüaju odgovorno. Jer samo tako će pasti poslednji zidovi.