Tamo gdje Srbija na zapadu već prestaje da se naslanja na Bosnu i priklanja se Hercegovini i Crnoj Gori uzdiže se gorje. A na gorju hoteli u kojima je Slobodan Mulina u zlatno doba jugoslovenskog socijalizma pjevao: "Zlatibore pitaj Taru, da li pamti ljubav staru...”  Mnogo ranije gorštaci su ovdje pjevali arhaične “pjesme iz vika” - zatisnu jedno uho i puste glas niz goru. Kada od Užica krenete uzbrdo već ste stupili u taj čarobni krug borovine, pašnjaka, meda, sira, rakije, srećnih krava i proročanstava. Ovde je Vuk Karadžić čuo jezik koji je ugradio u temelje književnog jezičkog kanona. Istočnohercegovačka melodija pomalo obojena narječjem Polimlja može se čuti u govoru mještana zlatoborskih sela.

Kažu da su Zlatibor do sredine 19. veka zvali Rujna gora ili Ruj, po biljci koja se koristila za bojenje kože i izvozila se čak do Dubrovnika. Ova oblast se u srednjovjekovnoj Raškoj zvala župa Rujno.

Kratka povijest zlatiborskog turizma

Samo mjesto Zlatibor se do 1893. zvalo Kulaševac po izvoru i potoku. Kažu da je zlatiborski serdar ovde rado ljeti provodio vrijeme. Knez Miloš je znao ovamo doći s porodicom. Kralj Aleksandar Obrenović je 1893. darovao česmu na izvoru potoka. Od tada se mjesto zvalo Kraljeva voda. Ta godina bi se mogla smatrati početkom turizma u kraju. I Karađorđevići, Petar sa sinom Aleksandrom, su 1905. boravili na Zlatiboru. 1910. je podignut hotel Kraljeva voda, potom i jedna vila. Sedamnaest godina kasnije, u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca od Užica se već stizalo modernim putem. Slijede novi hoteli kao Švajcarija i Dom invlida, vodovodna mreža. Do Drugog svjetskog rata nastaju vile, kaćiperne i luksuzne po uzoru na evropsku banjsku arhitekturu.

Poslije Drugog svjetskog rata mjesto dobija naziv Parizanske vode u spomen na jedan tragični događaj. Krajem novembra 1941. ranjeni partizani su poslije pada Užičke republike ostavljeni na Zlatiboru. Njemački vojnici su ih naprosto pobili. Neke su čak gazili i tenkovima. Poslije rata je na Šumatnom brdu, dva kilometra iznad današnjeg naselja Zlatibor napravljena spomen-kosturnica.1967. je podignut obelisk visok deset metara na kojem su urezani stihovi Vaska Pope: Ne dam ovo sunca u očima, Ne dam ovo hleba na dlanu...

Do obeliska vodi dobro uređena pješačka staza.

1991. mjesto dobija naziv po planini – Zlatibor. Ponovno preimenovanje mjesta je značilo i kraj ekskluzivnog partizanskog narativa. Danas su u prodavnicama suvenira u komercijalnom suživotu na šoljama i Tito i Čiča Draža.

Sa Šumatnog brda se može vidjeti kako se beskrajne livade prošarane borovim šumarcima talasaju do horizonta. Mjesne hronike kažu da je Zlatibor bio pun gustih borika, ali da je negdje početkom 19. vijeka veliki požar progutao šumu. Tako je nastao predio tipičan za Zlatibor. Jedna skoro zaboravljena riječ - suvati – označava pašnjake sa pojilom. Ona na Zlatiboru i dalje živi jer nije iščezlo ni to što označava.

Kada šetač okrene od puta na vrh Čigotu prema centru, silazeći u kotlinu uočiće najprije mir i sklad. Zlatiborski svijet  se pred njim prostire niz padinu sa odmaralištima, sjenovitim trijemovima lijepih kuća i mirnim restoranskim baštama, kao što je ona u Vili Srbija. I taj svijet je još uvijek potpuno u skladu sa očekivanjima koja zahtjevni turisti imaju od srpske perjanice planinskog turizma. Ali što je bliže centar sklad se sve vidnije rastače i pomalja se ružno lice sa ožiljcima.

Tranzicioni čir

Pretpostavljam da je devedesetih započeo proces koji je doveo do današnjeg stanja. Ranija pravila za odmarališta, zdravstvene ustanove, sportske terene, ukupan urbanistički plan, suspendovani su vanrednom situacijom, a potom su došle tranzicione naplavine. Tako je vanredna situacija postala normalna svakodnevica.

Ringišpil i luna park odmah iza parkinga autobuske stanice, koji uokviruje niz tezgi i kućica  sa jeftinim suvenirima, boflom, lažnim etno produktima.  Ono što su ružne godine napravile od lijepe Budve na Jadranu, posrećilo se varvarskm rukama i ovdje. Nastao je tranzicioni čir pod srcem lijepog Zlatibora.

Gradi se na sve strane, i po desetak spratova. Skupi butici kao “Tiffany” nalaze se u lavirintu radnji i kafića, a sve to na podlozi od starog, napuklog asfalta prošaranog utonulim šahtovima.

Kraljev trg i vještačko jezero su ostali glavno sastajalište gostiju. Samo što su guma i plastika velikih igraonica za djecu obogatili pejzaž. Kada odete na piće u neki od restorana na jezeru, za ljetnjih večeri ćete odslušati žablji horski koncert. Jer jezero je postalo bara.

U naselju Zlatibor možete videti apsurdne kontraste. Osaćanke – tradicionalne zlatiborske brvnare – poslužile su kao model za trafike, prodavnice, kockarnice i – mjenjačnice. A iznad njih kranovi i novokomponovani spratovi. Ko zna čiji novac i uz čiju dozvolu postiže toliku spratnost na nadmorskoj visini od oko hiljadu metara.

Raj u svijetu nekretnina

Na sajtu zlatibor.org tvrdi se da je ova planina postala „bukvalno raj u svijetu nekretnina". Doduše, tu piše dosta toga što bi se moglo podvesti pod onu vještinu koju je Čika Jova Zmaj opisao u pjesmi “Ciganin hvali svoga konja” .

"Sve potrebe svakoga su zadovoljene" i  „sve je pretvoreno u zabavu i doživljaj". Ovi principi totalnog turizma podsjećaju na principe totalnog rata. Djeca mogu da uče kako se skija, jaše ili pliva. A odrasli neka pohrle u noćne klubove, kafiće, igraonice i kladionice. Ili nek se penju na vrhove Tornik i Čigotu. Ništa od ovog nije obećanje netaknute prirode. Na momente reklama zvuči kao prijetnja.

Ali konstatacija da je Zlatibor raj u svijetu nekretnina jeste tačna. Može se pretpostaviti da je ovo mjesto Edenski vrt za špekulante, građevinske tajkune i ljude koji bi da legalizuju svoj ilegalni novac.

Primijenimo li urbanističko-estetske kriterije, kako iz vizure zaštite prirode, tako i sa stanovišta gradnje u skladu sa okolinom, centar mjesta je, na žalost, tragična žrtva udruženog zločinačkog poduhvata.

Zato bi svakom ko dolazi ovamo trebalo da bude jasno: Ako voli prirodu i sklad, neka zaboravi naselje Zlatibor. Ono je u svojoj suštini postalo nedovršeno i poluronulo gorsko vašarište. Pravi Zlatibor više nije tu. Ima li ga? Ima. Pođite, recimo ka selu Ljubiš.

Ljubiš

U selu Ljubiš jedva da razaznate gdje selo počinje, a gdje završava. Tamo gdje je gazda zaustavio vodu i napravio ribnjak sa lijepim restoranom u starozlatiborskom stilu jeste neka vrsta centra raštrkanog sela. Ulazimo u restoran u kojem jedva da ima gostiju. Pitamo konobara da li zna domaćine koji nude dobre seoske proizvode. Konobar bez oklijevanja pozove nekog telefonom i onda nam kaže da idemo nazad prema Boškovoj vodi, izvoru pretvorenom u bazen sa odmaralištem. Sa desne strane će nas sačekati Velja.

Poslije kilometra ili nešto jače vidimo s desne strane tablu “domaći med”. U blizini je neki suvonjav čovjek. Pitamo ga da li on prodaje med, on kaže da ne prodaje, ali prodaje Velja. On je Veljin zet. Velju vidimo kako drugim putem ide naviše prema kući na brežuljku. Veljin zet nam pokazuje kuda mi da priđemo.

"Ima tu jedan cuko, ali neće vam ništa”. Pitam ga da li na Zlatiboru kažu “cuko” a ne “kuca”. On me pomalo zbunjeno pogleda i kaže: “Priča ko kako hoće”.

Ovaj čovjek je manirom seoskog diplomate izbjegao odgovor.

Brzo misli, sporo pričaj

U njegovim riječima našao sam potvrdu teze da je narod sa ove i one strane Drine i Lima oduvijek govorio istim jezikom, onim koji je Vuk Stefanović Karadžić uzeo za osnovu književnog jezika Srba. Istočnohercegovački govori su temelj na kojem je izgrađena naša jezička kuća. A Zlatibor je jedan od kamena međaša tog zdanja. Ljubiš je srce tog kamena.

Moj lični dokaz da je to tako nije samo činjenica da se na Zlatiboru nalazi obnovljeni manastir Rujno, u kome je još u 16.vijeku nastala prva štampana knjiga u Srbiji, čuveno Rujansko četvorojevanđelje. Već i podatak da je jedan od glavnih junaka mog djetinjstva rođen baš u Ljubišu. Ljubivoje Ršumović. Čim pomislim na to u glavi počnu da se vrte Ršumovi hitovi: Kad nisam u svojoj školi, / Mene moja duša boli...Ili: Vuče vuče bubo lenja / Šta će reći pokolenja. Njegova porodica vodi porijeklo iz Gacka. Veći broj porodica na ovoj pitomoj planini ima hercegovačke korijene, te je naziv “Ere” za stanovnike ovog kraja više nego opravdan.

Velja nas, onako visok i brkat, kao da je rod čuvenom pjesniku za djecu, smješta na trem, a potom iznosi zlatan med i rakiju medovaču. Ne priča mnogo. “Dobro je da ste navratili, da i ja odmorim od posla po ovoj vrućini”. U čašice veličine naprstka sipa rakiju nezaboravnog, medenog ukusa. “Kila rakije, pola kile meda”. Kada kašika zaroni u njegov šumski med, on se kao smola zalijepi za nju. Nema žitkosti. To je osobenost gustog, domaćeg meda. Ukus mu je toliko sveprisutan, da vas prati kao vibriranje čula za sreću još dugo nakon što vam je med kliznuo niz grlo. Vrijeme provedeno sa Veljom na njegovom trijemu spada u najbolje što Zlatibor može da ponudi. Strmina sa voćnjakom. Drveni zid kuće koji zaista miriše na drvo. Pošten pogled čovjeka koji brzo misli, a sporo priča.

Prah kosmičke kugle

Svakako, mogu se kao izletnički cilj uzeti i Mokra Gora i Tara, čuveni turistički voz “Šarganska osmica” polazi na svakih sat vremena. Odavde se može, ako poranite i ne upadnete u pograničnu gužvu, otići i do Višegrada. Neko zbog Ćuprije, neko zbog Andrićgrada.

Za kupače je planinski odmor ranije značio suočavanje sa hlorisanom vodom hotelskih bazena. Više nije tako. U prečniku od dvadesetak kilometara od naselja Zlatibor postoji nekoliko kupališta. Neka od njih pune bazene izvorskom vodom. A skoro redovno je uz njih i ribnjak lokalnog restorana sa svježom pastrmkom. Tako je bilo i na Jokinom vrelu, gdje smo proveli srećne sate uz odličnu bistru rakijicu, hladno pivo i savršenu prženu pastrmku.

Mene je nakon toga privukla ezoterična strana Zlatibora. Nepismeni proroci Miloš i Mitar Tarabić, su u 19. vijeku kažu njihovi fanovi, među kojima je bio i vladika Nikolaj Velimirović, predviđali ono što će nam se izdešavati. Selo se zove Kremna, navodno po naslagama kremena na kojem leži. Zaseok Tarabići je već na obroncima Tare. Spomen dom kremanskih proroka, sav u drvetu, postao je mjesto hodočašća za hiljade znatiželjnika. Svašta se priča o tom mjestu. “Kosmička kugla”, kamena lopta od jednog metra u prečniku, koju su osamdesetih našli pri iskopavanju, nastradala je u jednom požaru, pa nisam mogao da je dodirnem i ustanovim da li prouzrokuje vidovitost.

Kremna je, čini mi se, interesantna zbog neutažive ljudske želje da se predvidi budućnost. A ta želja počiva i na strahu od nepoznanica i na vjeri da postoji Tvorčev plan. Zato je kod svakoga u kome ima straha i vjere, živa i nada da neki od nas, makar nepismeni pastiri, povremeno umiju da zavire u taj plan.

Istinito jer je - nemoguće

Uzalud je publicista Voja Antonić u svojoj knjizi „Kremansko neproročanstvo: studija jedne obmane“ ustanovio da postoji 12 verzija rukopisa, te da su neka “proročanstva” vjerovatno naknadno lijepljena.

Tarabići su navodno predvidjeli PTT usluge, propast Obrenovića te crvenog cara sa zvijezdom na čelu.

Ni Miloš, ni sinovac mu Mitar, nisu bili vični tačnim datumima. Na pitanje kada će se nešto zbiti znali bi da se obrecnu na protu Zaharija Zaharića, koji je zapisivao njihove vizije: “Uskoro ćeš, kume, čuti”.

Mitar Tarabić je  obilazeći podrum sa rakijom svog kuma prote Zaharija njemu navodno rekao: "Vidiš li ovo bure. Ko se u njemu bude krio biće budući vladar Srbije". Desilo se da je poslije hercegovačke bune Zaharije od Obrenovićevih žandara krio baš Petra Karađorđevića u tom buretu. Samouki skluptor Miladin Lekić iz sela Šljivovice izradio je drvenu skulpturu "Kralj u buretu” . Ta skulptura kao i izrezbarene skulpture jednog Tarabića i prote koji zapisuje su, ustvari, najljepši eksponati ovog hrama – vjere ili sujevjerja, to neka prosudi svako za sebe. Za sve poklonike Tertulijanovih duhovnih akrobacija, ono što okružuje kremansko proročanstvo ostaće zauvijek istinito jer je – nemoguće.

Zlatibore, ti si bajka

U kafeu Kraljev trg u centru Zlatibora čuvena zlatiborska “komplet lepinja” pretvara se u kulinarski doživljaj. Košta koji dinar više, ali je neuporedivo bolja od sličnih proizvoda u restoranima brze hrane. “Pretop” koji se na drugim mjestima u Srbiji zove “moča od pečenja” plus kajmak i jaja. Ne smije da se misli na holesterolski rizik, već da se čulom ukusa prepusti lokalnoj tradiciji. Još više sve ovo važi za restoran “Ljubiš” koji je u mirnom kraju iznad hotela Mona. Od proje do zapečenog krompira i sira – sve što tamo izađe na sto spada u sam vrh srpske gastronomije. Ali u sam vrh spada i sir koji smo kupili kod Mice odmah kod Boškove vode. Na Zlatiboru možete nabaviti i “stelju”, sušenu jagnjetinu. Ipak, njoj je vrijeme tek krajem godine. Iskusni turista već zna da razlikuje pravi med sa borovim iglicama od meda u koji su stavili karamelizovani šećer da poprimi željeni ukus.

Sve u svemu, zlatiborska sela su živo čudo, dok je sam centar Zlatibora samo još jedna profana priča. Za utjehu nam ostaju stihovi dječaka Ljubivoja Ršumovića koje je, veoma davno, njegova učiteljica poslala u Beograd:

Zlatibore, o planino, na tebi se živi fino.

Tu ja imam jednog brata i kuću sa dvoja vrata.

Tu mi žive otac, majka, Zlatibore, ti si bajka.