Možda posljednjih dana postojanja "džungle", tmurnog poslijepodneva dva Afganistanca na malenom brežuljku pored logora pokušavaju pustiti zmaja, ali vjetar nije dovoljan da njihovu improviziranu letjelicu podigne sa zemlje. Nedaleko od toga svira dva muzičara (na naslovnoj fotografiji), ali u njihovoj svirci nema nikakve radosti. Svi su potišteni i čekaju.

I djelatnici humanitarnih organizacija koji pomažu tim izbjeglicama su nemirni. Pokušavaju stvoriti privid normalnosti, ali niti sami ne znaju što će biti dalje. Čuju se različite glasine: navodno će policija nagrnuti ovog ponedjeljka (17.10.) i to sa građevinskim strojevima, buldožerima i autobusima punim policije. Drugi kažu da će se pričekati još nekoliko dana dok ne počne čišćenje. Jedni tvrde kako će policija doći kada je nitko ne očekuje, a suradnici francuske službe za useljavanje pak tvrde da će ih policija upozoriti 48 sati prije akcije i pozvati da mirno napuste "džunglu".

Između straha i fatalizma

Na zapadnom kraju naselja je neka vrsta glavne ulice gdje su niknule malene trgovine i kuhinje. Neke od njih su čak objesile naziv "restorana", pa tako konobar u Afgan Kitchen služi pržene pileće batake, čaj i tipičnu lepinju. Njegovi gosti sjede na improviziranim klupama od grubog drveta i griju ruke na čašama čaja. Što će učiniti sa njegovim tavama i loncima ako dođe policija? Sliježe ramenima i dalje miješa kašu od leće. Dosad su uvijek smjeli nastaviti raditi, prevodi nam njegov maloljetni sin pa će tako i sad pričekati da vide, što će se dogoditi.

Niti vlasnik trgovine u susjedstvu se ne želi uzbuđivati. Možda će onda strpati sve te kutije čaja, jaja, šibice i sitnice koje prodaje i koje mogu zatrebati izbjeglicama u velike plastične vreće, ali vidjet ćemo što donosi budućnost.

Već početkom rujna su nadležna tijela temeljem odluke suda pokušali zatvoriti ove "gospodarske objekte" koji su se stvorili u divljem naselju. Ali to nije funkcioniralo tako da i ovi "poduzetnici" sa više samopouzdanja rade kao i do sada. A malo tko uopće može vjerovati da, sada su to već godine od kako postoji "džungla", ubrzo tu više neće biti nikoga i ničega.

"Kao životinje u blatu"

Drugi ipak priznaju da se boje. Nuri je u svojoj domovini, Afganistanu bio prevoditelj za britansku vojsku, ali mnoge kao što je on je vojska ostavila na cjedilu. A sad se boji osvete talibana: "Ne mogu nazad. Moja obitelj je već dobila prijetnje da će biti likvidirana. Za mene tamo nije sigurno."

Ovo naselje smatra pravim užasom: "Tu živimo kao životinje, u blatu" kaže nam dok pokazuje prljavštinu na svojim nogama. Ne zna nam reći, da li će mu onda Francuska dati azil. A kamo može dospjeti kad ga policija konačno strpa u autobus, to ne može niti naslutiti: "Nitko nam ništa nije rekao."

Slično osjeća i par Sudanaca u šatoru pored njegovog. Što će biti s njima? Nemamo pojma, mrmlja jedan od njih. Jednostavno će čekati da policija upadne u logor. A ako neće dobiti mjesto u nekom izbjegličkom centru? Što će onda? Pa onda će razapeti svoj šator negdje ispod nekog mosta. Očito su se već pomirili sa svojom sudbinom i bez kuće i bez domovine.

Ono o čemu više nitko ne govori jest isprva bio razlog, zašto su uopće došli u Calais: da se sakriju u neki od kamiona koji se tovari na vlak koji će ih kroz tunel dovesti u Veliku Britaniju. To je postalo previše opasno: proteklih mjeseci je osam izbjeglica tako poginulo, posljednja žrtva je bio jedan četrnaestogodišnji Afganistanac prije par tjedana. Posvuda je policija, posvuda je visoka žičana ograda i jedva se još uopće može doći do mjesta gdje su kamioni. San da se dospije u Veliku Britaniju se još možda može ostvariti samo uz pomoć švercera ljudima, ali to je skupo: oni traže oko 2000 eura "po glavi".

"A gdje će ih onda smjestiti?"

Annie Gavrilescu iz humanitarne udruge Auberge des Migrants bjesni na francuskog ministra unutrašnjih poslova Bernarda Cazeneuvea. Čak i ugledne humanitarne udruge poput UNHCR-a pozdravljaju zatvaranje "džungle", ali zato jer im je jasno da tamo vladaju neljudski uvjeti i da izbjeglicama treba prikladan smještaj. Ali službeni Pariz misli drugačije: "Ministar nema nikakav plan, što da učini sa svim tim ljudima," Najavio je da će eliminirati ovo divlje naselje, kaže Gavrilescu, makar i njemu mora biti jasno kako nema gdje smjestiti te izbjeglice koje će biti odvedene odavde.

A riječ je, po procjenama humanitaraca o najmanje 11 tisuća izbjeglica. A dok je sudbina tih muškaraca i žena već užasna, prava je katastrofa kako se svi odnose sa malodobnicima koji su tamo došli sami, bez pratnje nekog starijeg. "Najmlađi je jedan Afganistanac i osam mu je godina", kaže nam Annie. Teoretski, parlament u Londonu je, takozvanim Dubs Act-om, dopustio takvim usamljenim mališanima da dođu u Veliku Britaniju, ali vlada premijerke May nalazi načina da ne provede tu odluku parlamenta - ili tek "na kapaljku".

Mališani nestali bez traga

Jer prošlog petka je ipak pušteno šest mališana, preko vikenda njih dvadesetak. Problem jest: i po službenim evidencijama je u "džungli" čak 1022 mališana bez pratnje starijih. A što će biti s njima ako se nasilno likvidira ovo naselje, pita humanitarka? Buldožeri su zapravo već pokušali doći u "džunglu" ovog proljeća i već tada su neke izbjeglice smještene na druga mjesta.

Ali upravo u toj akciji je jednostavno nestalo takva 129 maloljetnika i do danas ne zna nitko, gdje su oni. Uopće, u svim tim migracijama kroz Europu i Interpol barata s brojkom od oko 10 tisuća usamljenih maloljetnika koji su "nestali" nakon prijave na granici EU. Gdje su oni? Možda se nekom od njih posrećilo naći nekoga tko će im pomoći. Ali i policiji je jasno da živimo u takvom svijetu gdje i organizirani kriminal ima mnogo stravičnih ideja, što da učini sa mališanima koje možda nitko nikada neće tražiti.

To je jasno i političarima koji povremeno obilaze "džunglu". Nedavno je bila i flamanska europska zastupnica Hilde Vautmans i svakako joj se može vjerovati da je osobno bila zaprepaštena: "Postoje europski standardi za zaštitu maloljetnika bez pratnje i ti standardi se ovdje gaze u svakom pogledu", kaže zastupnica. Vautmans traži od Francuske da formira nekakav plan i upozorava: "To što se dešava u Calaisu i na drugim mjestima, to krši vrijednosti na kojima počivamo."

Ali gotovo svi u "džungli" jedva da još čekaju nekakve "planove" i pomoć. Uglavnom čekaju buldožere i marice pune policajaca. Oni će doći danas. Možda i ne. Možda sutra. Možda tek za tjedan dana.