U posljednje vrijeme, prostor koji zauzima oko 3,6 hektara površine postao je ključno mjesto. Dvostruka metalna ograda na rubovima „Ćacilenda“* dijeli dva ključna tabora u političkom životu Srbije.

S jedne strane je Dijana Hrka, majka poginulog Stefana, jedne od 16 žrtava pada nadstrešnice u Novom Sadu. Hrka štrajka glađu, zahtijevajući procesuiranje optuženih, kao i prijevremene parlamentarne izbore. Uz nju je i skupina građana koji je podržavaju.

S druge strane, iza kordona policije, nalaze se pristaše Srpske napredne stranke. Odatle dopire glasna glazba. Nedavno je, prema navodima Hrke, odatle bačen topovski udar prema prosvjednicima. Istraživački mediji upiru prstom u taj šatorski kamp kao mjesto okupljanja kriminalaca bliskih režimu.

Čelnici vlasti, koji ne bježe od naziva „Ćacilend“, tepaju mu da je „simbol slobode". Svrhu je objasnio predsjednik Srpske napredne stranke i bivši premijer Miloš Vučević, koji je rekao da je taj prostor postao „simbol otpora i pokazatelj da nije cijela Srbija blokirana", te da postoji taj „mali dio koji se ne može okupirati već devet mjeseci“.
S tom se izjavom djelomično slažu i sugovornici DW-a.

Bastion režima

Vojni analitičar Aleksandar Radić za DW objašnjava da Beograd, za razliku od drugih europskih gradova, ne posjeduje velike površine na kojima bi se mogli održavati masovni skupovi, među kojima su i prosvjedi. Ipak, prostor koji zauzima „Ćacilend“ ima drugačiji značaj.

„Vrlo je važno gdje su koncentrirani državni objekti. Ako ih držite u središtu grada, zapravo kontrolirate Beograd i zemlju. Neugodan trenutak za vlast zapravo je rizik da narod preuzme taj pojas središta grada. Jer, ako drže tu poziciju, onda drže glavne pravce kretanja kroz Beograd. Svi putovi vode prema središtu“, objašnjava Radić.
On dodaje da svrha „Ćacilenda“ nije u pristašama režima, nego da oni služe kao paravan za prisutnost policije.

„Ako se gleda iz sigurnosnog kuta, režim mora držati središte na ovaj ili onaj način. Nepraktično je tamo držati policiju bez povoda, zato 'Ćacilend' i postoji kako bi mogli držati policiju, a u tome je i poanta. Nije ni bitno koliko ljudi ima u 'Ćacilendu', važno je da ima policije“, kaže Radić.

Promjena svrhe

Prošlo je već devet mjeseci otkako je prvotno prijavljen kamp „studenata koji žele učiti", 6. ožujka ove godine – samo devet dana prije prosvjeda 15. ožujka koji je, prema procjeni Arhiva javnih skupova, s 325.000 okupljenih bio najveći u povijesti zemlje.

Kampiranje u Pionirskom parku najprije je prijavio student medicine Miloš Pavlović. Granice šatorskog naselja bile su sve do 12. travnja unutar parka.
Tada se održao skup Pokreta za narod i državu, što je proširilo šatorsko naselje na kolnik, blokirajući ulicu gdje se nalazi institucionalni trokut Narodne skupštine Srbije, zgrade Predsjedništva i Uprave grada Beograda.

Na upit DW-a čemu služi to naselje, do objave ovog teksta nisu odgovorili ni Pavlović ni Darko Glišić, ministar za javna ulaganja koji je prijavio nastavak skupa.

Sociolog iz Centra za politike emancipacije Vladimir Simović za DW objašnjava koliko je važnu ulogu imao „kamp studenata koji žele učiti“ prije velikog prosvjeda.

„Prije 15. ožujka, koji je bio velika nepoznanica za sve strane i s neizvjesnošću se iščekivao, režimu je bilo važno utvrditi i zaštititi svoje pozicije i institucionalne izvore moći. I na kraju se sve dobro završilo za režim. Da nije bilo kampa u Pionirskom parku, vrlo je moguće da bi prosvjednici zauzeli tu stratešku točku, a tada bi i pritisak na institucije bio veći, vidljiviji i fizički mnogo osjetniji od, recimo, blokada fakulteta“, objašnjava Simović.

On dodaje da je „Ćacilend“ iz funkcionalne uloge postupno prešao u simboličku, jer je režim bio u „defanzivi“.

„U sljedećem razdoblju to je mjesto služilo za konsolidaciju pristaša vlasti. Sve do tada, režim je bio u defenzivi. Pionirski park bio je prostor okupljanja i pregrupiranja i na neki način simboličkog vraćanja kontrole u ruke režima, što je bila važna poruka pristašama vlasti“, kaže Simović.

Stvaranje paralelne stvarnosti

Danas, mnogo događaja kasnije, čelnici vlasti to mjesto nazivaju simbolom slobode. Taj se izraz najviše ustalio nedugo nakon obilježavanja godišnjice pada nadstrešnice, 1. studenoga ove godine.

Nakon incidenta s pirotehničkim sredstvima oko „Ćacilenda“, oglasio se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je izjavio da je to reakcija protivnika vlasti, nakon „debakla u Novom Sadu“, te da su oni napali „simbol slobode i otpora svim pritiscima, simbol postojanja Srbije“.

Takve rečenice Dragan Popović iz Centra za praktičnu politiku tumači kao obraćanje vlastitom biračkom tijelu i pokušaj stvaranja crno-bijele slike društva.

„Vučić se pričom i narativom da je Ćacilend prostor slobode obraća svom biračkom tijelu koje je izolirao od stvarnih informacija i drži ga u mjehuru gdje je crno predstavljeno kao bijelo, a bijelo kao crno. To je paralelna stvarnost, ali nažalost nemali broj ljudi živi u njoj“, smatra Popović.

Dodaje da korištenje nacionalističkih simbola služi jednoj svrsi – da se napravi jasna podjela koja koristi Vučiću.

„Vučić nije predsjednik jedne stranke ili pripadnik jedne stranke, nego je on država, on je nacija. To je narativ koji pokušavaju širiti, zato koriste u tolikoj mjeri nacionalističku ideologiju, zato potiču mržnju među ljudima. Pokušavaju zaštititi vlastitu vlast tako što će svaku kritiku nje predstaviti kao napad na narod i državu“, zaključuje Popović.

U kuloarima je bilo mnogo nagađanja kada bi šatorski kamp konačno mogao biti uklonjen. Među analitičarima sada prevladava uvjerenje – možda tek nakon izbora, kad god oni bili.

* Pojam Ćacilend protivnici režima koriste rugalački s obzirom na to da se temelji na pisanoj pogrešci nekoga iz tabora pobornika režima tko je pobrkao ćirilično „đ" i „ć" pa su od „đaka" nastali „ćaci".