Na uglu bejrutske ulice Hamra, ondje gdje je nekada na zgradi visjela izblijedjela, nakrivljena najava za koncert egipatskog pjevača Mohameda Mounira, sada stoji novi znak: Libanese National Theater. Tu će se 13. rujna u poznatom starom kinu Le Colisée, prvi put nakon mnogo godina, ponovno ugasiti svjetla i podići zastor.

„Oživjeti ta stara kina, vratiti ih – to mi je oduvijek bio san“, kaže Qassem Istanbouli, glumac, redatelj i osnivač Libanese National Theater. U Tyru, Nabatiyahu i Tripoliju kina su već ponovno izgrađena – a sada uskoro i u Bejrutu, u četvrti Hamra. „To ispunjava naš san“, kaže on. „Ovo kino je važno i zato što nastavlja tradicije, čuva naše kulturno blago, naš identitet i naše zajedničko društveno pamćenje – za Bejrut, ali i za cijeli Libanon.“

Hamra - nekoć središte kulturne scene Bejruta

Istanbouli ima podršku Tiro Association for Arts i mreže volontera. Svi oni smatraju da svatko ima pravo na umjetnost – neovisno o podrijetlu, vjeri ili političkoj pripadnosti. To što Le Colisée sada ponovno otvara svoja vrata rezultat je angažmana ove građanske inicijative, a ne državne kulturne politike.

Hamra je nekoć bila kulturno središte Bejruta. Šezdesetih i sedamdesetih godina ondje se nalazio niz kina i kazališta, premijere su trajale do duboko u noć. Na pozornicama su nastupali poznati umjetnici poput Fayrouza i Adela Imama, dok su u kafićima poput Horse Shoe Café sjedili glazbenici kao što su Abdel-Halim Hafez i Farid el-Atrash. Ovdje je sirijski pjesnik Nizar Qabbani pisao svoje stihove, ovdje su intelektualci raspravljali o politici i poeziji.

Hamra, smještena na zapadu grada, bila je – i ostala – mjesto gdje kršćani i muslimani žive jedni uz druge. Prožeta lijevim, sekularnim arapskim nacionalizmom onog vremena, četvrt je spajala Istok i Zapad, umjetnost i politiku, svakodnevicu i velike ideje. Tako je Hamra postala urbano mjesto susreta i raazmjene koje je prkosilo podjelama u zemlji.

S izbijanjem građanskog rata 1975. (do 1990.) slika se promijenila. Godine 1982. izraelske trupe su marširale niz ulicu. Nakon toga su se smjenjivale milicije koje su kontrolirale četvrt, a brojne su zgrade teško oštećene u uličnim borbama. Hamrin Commodore Hotel postao je baza za strane dopisnike.

Mnogi su i tada, unatoč nasilju, još uvijek posjećivali kina – ali su ona većinom uništena. Rat je okončao zlatnu eru Hamre. Nakon građanskog rata međunarodni se život više preselio u obnovljeni Downtown Beirut. Hamra je preživjela, ali su njezina kazališta gotovo sva zatvorena – ostalo je samo kazalište Metro Al-Madina. Velika kina su nestala.

Preporod 2000-ih

U 2000-ima Hamra je dobila novo lice: nove vodovodne i električne instalacije, iznova je popločena. To je vratilo život u četvrt i u istoimenu ulicu. Navečer su se automobili gomilali ispred barova i restorana, studenti s fakulteta hrlili su u kafiće, sirijske obitelji otvarale su lokale, a nova generacija Bejruta unosila je svježu energiju.

„Otkad sam bio dijete provodili smo vrijeme u ulici Hamra – s prijateljima i obitelji, tamo je jednostavno život pulsirao“, prisjeća se Haitham, danas u pedesetim godinama. Cijeli život proveo je u Hamri i okolici. „Ponekad je bilo toliko puno ljudi da nisi mogao nogom kročiti na ulicu“, kaže. Rado se toga prisjeća.

Jednako kao i Naim Saleh. On je institucija u četvrti. Više od 54 godine on i njegova obitelj prodaju novine i knjige na početku ulice Hamra – štand je preuzeo od svog oca. Nekada su se ondje gomilali časopisi i nove knjige, danas gotovo nitko više ne kupuje. Ipak je on tu, iz dana u dan, sa svojim kioskom, dok se trgovine oko njega zatvaraju. U vremenu kada je Hamra postala tiša, on utjelovljuje onu upornost koja održava na životu i četvrt – i Libanon.

Hamra: seizmograf Bejruta i Libanona

Danas, nakon gospodarskog sloma zemlje od 2019., ulica je tiša. Mnoge trgovine su zatvorene, stari kafići odustali su. Nestanci struje uranjaju Hamru već rano navečer u tamu. Gospodarska kriza ostavila je duboke tragove: valuta je izgubila 90 posto svoje vrijednosti. A cijene su eksplodirale – u zemlji koja gotovo sve mora uvoziti.

Hamra je uvijek bila svojevrsni seizmograf Bejruta. Ovdje se koncentriraju lomovi i proturječja zemlje: političke blokade koje se ogledaju u praznim trgovinama i gospodarska kriza koja u propast vodi i kafiće s dugom tradicijom. I kao cijeli Libanon, Hamra živi od volje svojih stanovnika da izdrže. Društvene inicijative održavaju duh grada na životu – kao što čini i kino. Baš kao i nakon razorne eksplozije u luci u kolovozu 2020., kada države nije bilo, a ljudi su sami čistili grad, dijelili obroke, pomagali susjedima.

I čak dok kriza traje, Hamra piše novu priču: u ljeto 2024., dok se kino Le Colisée renoviralo, između redova sjedala spavale su izbjeglice s juga – obitelji koje su pobjegle pred izraelskim bombardiranjima u ratnom sukobu s Hezbolahom. Kino je privremeno postalo sklonište. Mjesto koje istodobno odiše poviješću i ublažava aktualnu nevolju.

Redatelj i glumac Qassem Istanbouli u tome vidi srž svoga rada: „Želimo prevladati imaginarne granice između regija Libanona i povezati ljude kroz zajedničke kulturne prostore.“ Objašnjava kako se radi o tome da se kulturni život decentralizira, kako bi gledatelji i umjetnici mogli putovati između sjevera i juga, između Tyra, Tripolija i Bejruta. Kultura mora čuvati identitet i pamćenje.

Politički nestabilna vremena u Libanonu

Ali otvaranje dolazi u politički napeto vrijeme. U Bejrutu je nova vlada odlučila razoružati militantni islamistički Hezbolah, koji SAD i neke europske zemlje, među njima i Njemačka, smatraju terorističkom organizacijom. Libanonska vlada prihvatila je američki plan prema kojemu do kraja godine sve oružje mora biti pod državnom kontrolom. Zauzvrat bi Izrael, unatoč formalno postojećem primirju, trebao prekinuti svoje stalne napade na Libanon i povući trupe s juga.

No nema pojedinosti o tome kako bi razoružanje trebalo biti provedeno. A novi vođa Hezbolaha Naim Kassem je izjavio: „Sve dok agresija traje i dok postoji okupacija, nećemo položiti oružje.“ Ako bude trebalo, najavio je, Hezbolah će vodit borbu protiv „izraelsko-američkog projekta“. Ako dođe do unutarnjih sukoba, dodao je Kassem, nova vlada za to snosi isključivu odgovornost.

No kino Le Colisée i njegovi suradnici ne daju se pokolebati napetom situacijom. Oni ostaju pri svojoj namjeri da kino, osnovano 1945., pretvore u mjesto za radionice, kazalište, festivale i arhiv za film i umjetnost. Trebalo bi postati mjesto susreta koje ne samo da podsjeća na zlatne godine Hamre, već i pokazuje da se četvrt, unatoč svim udarcima, uvijek iznova uzdiže iz pepela.

Možda će publike biti manje nego nekada. Možda će u zemlji i dalje postojati napetosti. Ali kada se u rujnu unutra ugase svjetla i podigne zastor, na trenutak će se vratiti stara Hamra – četvrt koja se odupirala podjelama i koja, poput cijelog Libanona, ne prestaje vjerovati u vlastitu budućnost.