O čemu se zapravo radi?

Turci će se na referendumu izjašnjavati o tome treba li njihova država s parlamentarnog prijeći na predsjednički sustav. To bi značilo i ukidanje dužnosti premijera, pa bi predsjednik države, kojeg neposredno bira narod, istovremeno bio i predsjednik vlade. On bi time dobio znatno veće ovlasti: mogao bi utvrđivati državni proračun, imenovati i razrješavati ministre i suce te donositi dekrete. On bi smio biti i član političke stranke, što sada u Turskoj nije moguće. Turski predsjednik formalno morao istupiti iz stranke i "neutralno" obavljati predsjedničku dužnost.

Kratko rečeno, sva vlast bi se koncentrirala u rukama predsjednika, a on se trenutno zove Recep Tayyip Erdogan. On još od 2005. pokušava ponovo definirati predsjedničku dužnost. U ovim stremljenjima je dobio vjetar u leđa nakon propalog puča u ljeto 2016. Od tada argumentira kako su neophodne radikalne promjene. Ali referendum polarizira, kako u samoj Turskoj tako i izvan nje.

Tko želi promjene Ustava?

Oni, koji podržavaju Erdoganovu 'Stranku pravde i razvoja' (AKP) će zaokružiti 'evet' odnosno 'da'. To nije iznenađenje. Oni tvrde kako su ustavne reforme neophodne radi modernizacije vlade, koja bi na taj način bila sposobnija za prevladavanje svih današnjih političkih izazova.

Malo iznenađuje to što desničarska 'Stranka nacionalističkog pokreta' (MHP), koja tradicionalno odbija predsjednički sustav, podržava reforme Ustava. Postoje glasine da je šefu MHP Devletu Bahceliju za njegovu suradnju obećano mjesto potpredsjednika.

Tko je protiv?

Reformu Ustava će odbaciti druge dvije snažne turske stranke. Tu su umjereni ljevičari 'Republička narodna stranka' (CHP) i ljevičarska 'Narodna demokratska stranka' (HDP). Grupe koje se bore za ljudska prava i demokratski pokreti će na referendumu zaokružiti 'hayir' što znači 'ne'. Njihovo obrazloženje glasi: planirane ustavne reforme će na kraju Erdoganu omogućiti da vlada kao diktator. Ako se na referendumu prihvate ustavne reforme to će Erdoganu omogućiti da se za predsjednika Turske kandidira i 2019. i 2024. Što znači da bi on potpuno regularno mogao ostati na vlasti do 2029.

Kraj turske demokracije?

Pojedini elementi podjele vlasti ostali bi i u promijenjenom Ustavu. Parlament bi tako kod određenih pitanja mogao poništiti odluke predsjednika, voditi svoje političke istrage ili čak s dvotrećinskom većinom smijeniti predsjednika.

Ali Erdogan već i u postojećem sustavu uspijeva podrivati demokratsku pravnu državu: oporbeni političari se zatvaraju i šikaniraju. Nakon propalog puča prošlog ljeta Erdogan je otpustio 2.700 sudaca. Zato je teško zamisliti da će Turska postati više demokratska ako sadašnji predsjednik dobije još više moći.

Europska komisija je moguću koncentraciju moći u predsjedničkoj funkciji ocijenila kao "pretjeranu".

Hoće li Turci u inozemstvu biti jezičac na vagi?

Prema podacima turske vlade, u inozemstvu živi 5,5 milijuna Turaka, od toga samo u zapadnoj Europi 4,6 milijuna. Ukupan broj stanovnika u Turskoj je oko 80 milijuna, od toga 55 milijuna s pravom glasa. Tako da bi Turci koji žive u inozemstvu mogli na referendumu odigrati važnu ulogu. Zbog toga obje strane pokušavaju dobiti podršku Turaka u Austriji i Nizozemskoj, a prije svega u Njemačkoj u kojoj živi oko 1,4 milijuna turskih birača.

No njemački Turci su duboko podijeljeni na one koji podržavaju Erdogana i one koji su protiv njega. Vodeće tursko-njemačke ličnosti su pozvale birače da uopće ne glasaju. A treba spomenuti da je na posljednjim parlamentarnim izborima Erdoganov AKP u Njemačkoj osvojio 60 posto glasova njemačkih Turaka. U Turskoj je AKP dobio oko 50 posto.

Kako će referendum utjecati na položaj Turske u Europi?

Bez obzira na ishod referenduma, odnosi Turske i Europske unije su već sada teško narušeni. Turska vlada je u europskim zemljama špijunirala turske građane, Erdogan je optužio kancelarku Angelu Merkel i druge šefove vlada europskih zemalja da "primjenjuju nacističke metode".

Samo to je već bilo dovoljno da se pristupni pregovori s Turskom stave na led. A ako ustavne promjene prođu, Erdoganovi kritičari će sa sigurnošću argumentirati da Turska ne zadovoljava demokratske standarde za prijam u EU.

NATO je druga stvar. Istina je da postoje pojedinačni glasovi koji pozivaju na to da se Turska isključi iz Sjevernoatlantskog saveza, ali obostrani interesi su preveliki tako da je malo vjerojatno da će se to dogoditi. Zapadnoj Europi je potrebna suradnja s Turskom kako bi kontrolirala kretanja izbjeglica s Bliskog istoka prema europskom kontinentu.

Kakvo je trenutačno stanje?

Ispitivanja javnog mnijenja provedena krajem ožujka, nakon što je počelo glasovanje pismenim putem, pokazuju da je veliki broj birača još uvijek neodlučan.