Ivica Đikić je rođen 1977. godine u Tomislavgradu, živi i radi u Zagrebu. Komentator je i bivši glavni urednik Novosti, tjednika koji izdaje Srpsko narodno vijeće. Uspješan je književnik, ali i scenarist koji se priprema za treću sezonu gledane televizijske serije Novine.

Često se s desna čuje ocjena da su Novosti antihrvatske. Kritičari misle da bi se trebale baviti srpskim folklorom, kuhinjom i isključivo Srbima, a one kritički zahvaćaju cijelo društvo. Je li pritisak popustio?

Već sutra netko može dovesti ljude da opet pale novine pred redakcijom. Oni kojima su Novosti problem, pažljivo prate situaciju i svaki povod, koji nama i nije povod, koriste za pritisak i prosvjed protiv nas. Obično je to vezano za datume kada je atmosfera u društvu malo povišenija, kao što su obljetnice Oluje, pada Vukovara… Tada se to prelije na Srbe i Novosti, jer su najvidljiviji dio djelovanja SNV-a. Neće to prestati tek tako.

Redovito spaljivanje novina pred redakcijom izvode ljudi koji postrojavaju crnokošuljaše na Trgu bana Jelačića.

Da, ali sve je veći i ozbiljniji pritisak udruga kao što su „U ime obitelji" koje idu sa sudskim tužbama, žalbama Savjetu za nacionalne manjine. Drže nas u napetosti bombardiranjem raznim prijavama i zahtjevima. Taj pritisak stvaraju pravnim, a ne uličnim metodama.

Ipak, niti jedna vlada do sada nije pokušala ukinuti financiranje Novosti javnim novcem?

Da, nikad javno. Ali da je potrajala vlada Karamarko-Hasanbegović, došli bismo i mi na red. Našao bi se neki model da nas ugase. Ili bi nas ugasili bez da ikome išta objašnjavaju. To je bilo kritično razdoblje. Savjet za nacionalne manjine financira još dvadesetak manjinskih listova. Nije baš jednostavno uskratiti novac samo Novostima. Mi smo ipak u drugačijoj poziciji od neprofitnih medija koje je tada Ministarstvo kulture samo odsjeklo.

Protivnici kažu da ste, s obzirom na nacionalni sastav, hrvatska redakcija.

Njihova teza je da Srbi trebaju pisati za Srbe o Srbima. To je u redu, no izdavač ima koncepciju izlaska iz geta i ravnopravni ulazak u javni prostor. Zašto Savjet na nacionalne manjine ne bi prihvatio takav koncept? Što bi društvo dobilo kada bi se Novosti bavile isključivo „srpskim“ stvarima, osim da ne smetamo? Kad istu stvar objave drugi mediji, ne traže se njihovi antihrvatski motivi.

Za premijera Plenkovića ste rekli u travnju da bi bio idealan premijer da ljudski život traje 150 godina.

Da, između 150 i 200 godina. Sporo i teško donosi važne odluke, odnosno pušta da se neke važne odluke same donesu. Premda zapravo nema opozicije osim one u svojim redovima, a zemlja dotad stagnira ili nazaduje, građani ne žive bolje, bez obzira na neke pozitivne brojeve i statistike.

Koje su onda njegove kvalitete?

On je inteligentan i racionalan političar, a glavne karakteristike njegove taktike su izbjegavanje frontalnih sukoba, čekanje prilike i iscrpljivanje protivnika dugotrajnim pritiskom. Dosad mu je takav pristup prolazio, ali to je pristup namijenjen vlastitoj obrani i političkom preživljavanju. To je stalno defanzivno spašavanje koje ne može trajati dovijeka, a u takvim okolnostima nisu realni ozbiljniji iskoraci i promjene nabolje. On valjda misli da je dovoljan iskorak te dovoljan dokaz hrabrosti i odlučnosti to što se suprotstavlja desnijima i konzervativnijima od sebe, što stoji na braniku „europske Hrvatske" i odolijeva udarima krugova kojima je kratkotrajna vlast Karamarka, Hasanbegovića i Petrova bila ostvarenje političkih snova o Hrvatskoj. To, međutim, nije dovoljno.

Usprkos vrtlogu afera, HDZ-u ne pada popularnost. A zaista smo se svega nagledali.

Kada govorimo o članovima vladajućeg HDZ-a, njihovu vjernost stranci potiče nada da bi mogli konzumirati blagodati koje vlast nudi. I najgori HDZ je, nakon svih afera i Sanadera, 2011. osvojio na izborima 24 posto. Oni ne mogu pasti ispod 20 posto. U većini postkomunističkih zemalja stranke koje su stvarale državu više ne postoje ili su marginalizirane. Razlika je u tome što smo imali rat. Rat je duboka činjenica iz koje proizlazi cijeli niz negativnih efekata na društvo. HDZ je manipulacijom ratnom pričom i stradalnicima uspio 27 godina biti dominantna ili relevantna politička opcija.

S druge strane Milorad Pupovac (SDSS) podupire vladu upravo takvog HDZ-a. Bi li srpska manjina profitirala od toga da okrene leđa Plenkoviću?

U situaciji loše ljevice bez realne alternativne priče, mislim da ne bi. Podupiranje i nepodupiranje vlade bi se moglo braniti jednako kvalitetnim i racionalnim argumentima. S tim da rušiti vladu HDZ-a iz pozicije srpskih zastupnika ne bi bila ugodna situacija za onog koji bi to radio kao ni za samu srpsku zajednicu. Njegova trajna politička orijentacija je da je srpskoj manjini, ako je moguće, mjesto u vladajućoj koaliciji. Po njegovoj procjeni, tako će lakše ostvariti prava do kojih inače ne može doći.

Iza nas je period u kojem se intenzivno govorilo o nestalima u Domovinskom ratu, posebno kroz prosvjed u Vukovaru. Čini se da se nitko ne usudi reći da je među ljudima koji se u ovom trenutku traže gotovo polovica Srba. Svi nestali su prešutno pohrvaćeni.

To je potpuno nevjerojatna činjenica. Brojevi su jasni. Nedavno je otvorena grobnica s 14 srpskih žrtava ubijenih nakon Oluje, čini mi se u sjevernoj Dalmaciji. Bila je negdje vrlo mala vijest o tome. Glupo i ponižavajuće je razdvajati žrtve po nacionalnosti, ali, kada se govori o nestalima, podrazumijeva se da su to Hrvati. I ta priča opstaje cijelo vrijeme. Ako netko nešto ne želi prihvatiti, teško ga se može u to uvjeriti. 

Na Pantovčaku je psa kojeg je predsjednica udomila dočekalo osoblje Predsjedničkih dvora i službeni fotograf. Sve su češće tvrdnje da je Kolinda Grabar-Kitarović PR projekt. Kakva je njena trenutna vrijednost u domaćoj politici?

Kod nje je samo vidljiviji taj moment koji je bio prisutan i kod njenih prethodnika. Naime, predsjednik može imati dva mandata. Zov toga da u prvom mandatu radiš samo ono što će ti donijeti drugi mandat je prejak. Za Hrvatsku bi, pogotovo uz ovakve predsjedničke ovlasti, bio puno bolji jedan mandat koji može trajati i sedam godina, ali neka bude jedan. Tada bi taj predsjednik pokušao nešto napraviti. Ona nema ozbiljan politički kapacitet. Nije donijela novu vrijednost. Unazadila je i ponizila neke vrijednosti koje su postojale, svela ih je na trivijalnu razinu. To nije politika. Kao što neki na Instagramu skupljaju pratitelje, tako i ona skuplja glasače, na slične trkove, bez dubine. Ne mogu reći da nema političku težinu, jer ankete pokazuju da uživa ogromnu podršku građana.

Lako se slikati u skloništima za životinje, no hrvatski političari nerado poziraju u prihvatilištima za tražitelje azila. Koliko odbojnost prema migrantima, a koja se osjeti u dijelu građana, ima veze s tim što se radi o ljudima druge vjere?

To je zahvatilo gotovo cijelu EU. U nekim europskim državama je taj antiizbjeglički refleks radikalniji i jači, negdje je pritajeniji. U Hrvatskoj nema javnih iskaza prema kojima bismo mogli reći da je dio političke scene islamofoban, ali sigurno je i to u podtekstu priče. S tim da kod nas i nema nekog razloga da se o tome govori, jer ovo što se događa na granicama je ipak samo par stotina ljudi. To, za sada, nisu neki brojevi i nije nikakav ozbiljan problem za državu. Čak i da damo azil stotini tisuća tih ljudi, ne bi se dogodilo ništa. Ne bi se promijenio ni kulturni kod, ni identitet, samo što bi nekog drugog jezika i kulture bilo više među nama. Taj strah da smo mi prva crta obrane kršćanskog načina života Europe je postala politička propaganda bez realnog utemeljenja. Strah je mobilizirajući faktor, a politika to razumije.

Na scenu je zakoračila Dalija Orešković, nositeljica aure nepravedno protjerane šefice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Najavljuje da će razmontirati HDZ i promijeniti dobar dio ovoga što smo do sada komentirali.

Njen potencijal, najviše ovisi o razvoju situacije u SDP-u. Bazen razočaranih SDP-ovih birača je prostor za Daliju Orešković i Bojana Glavaševića. Mogli bi uzeti desetak posto glasova lijevog biračkog tijela bez velike muke. Mogla bi se afirmirati kroz desetak zastupnika u Saboru pa onda izgraditi infrastrukturu stranke i ozbiljniju priču. Iako se ne drži ideologije, jasno je da je u lijevo-liberalnom spektru. Tu se može uzeti SDP-u ili izvući nove birače koji nisu izlazili na izbore.

Kad smo kod pasivnih građana, spomenimo subotnji prosvjed protiv Vatikanskih ugovora u Zagrebu. Deklarativno, mnogi su protiv njih, no na prosvjedu je bilo tek stotinjak ljudi.

Tko god kao želi biti lijevo od SDP-a, izađe s tom idejom i obećanjem. Mislim da se ne treba baviti tim stvarima, iako je to ozbiljan novac s kojim bi se mogle neke druge stvari napraviti. Ta priča je promašena. Nitko na njoj neće dobiti puno više birača, jer u dogledno vrijeme nitko neće imati dovoljno hrabrosti, snage i ruku u Saboru da te ugovore raskine. Nepošteno je ljude varati i mobilizirati na tome. Ima se Crkvi puno više prigovoriti od tih ugovora.

Emitira se druge sezona Novina, prva sezona je na Netflixu. O uspješnosti govore brojne rasprave o tome što iza nje stoji. Pročitao sam čak i tvrdnje da je pokrovitelj duhanska industrija, jer je na ekranu previše dima, a u redakcijama se više ne puši.

Ne mislim da se serija treba svakome sviđati, ali ne volim kada se paušalno ocjenjuje. Puno je elemenata koji čine dobru seriju. Prva sezona je dobra, a puno stvari smo bolje i drugačije napravili u drugoj sezoni. Ljudi vole, čak i na neviđeno, sve popljuvati. I to je legitimno. Ne ulazim u polemike. Čitam kritike kritičara. Nekad sam ljut, ali nisam došao u napast da polemiziram. Mislim da to nije pristojno. Za anonimce nemam vremena ni živaca. Jedno je kritika, a drugo je privatna netrpeljivost na koju ljudi, također, imaju pravo.

Mlađi kolege iz internetskih redakcija misle da je serija prebrutalna, stariji hard core novinari misle da je temeljena na stvarnom stanju u novinarstvu i društvu. U situaciji netransparentnog vlasništva u hrvatskim medijima, važno je pitati kolika je njihova sprega s politikom i kriminalom.

Ogromna je. Uvijek je bila velika, a kako pada ekonomska održivost medija, pogotovo pisanih, to je veća ovisnost o drugim strukturama, izvorima prihoda i moći. Kapital je vrlo često blizak kriminalu. U tom smislu nikada nije bilo teže.

U tom svjetlu, raspravlja se i o tome koliko ste stvarnih ljudi i događaja ugradili u seriju. Svi se pitaju tko je tko u Novinama.

Naravno da u Novinama ima mog iskustva, ali daleko od toga da je to zbirka dogodovština iz privatnog ili novinarskog života. Priča sama nosi u svom pravcu. To je fikcijska priča u kojoj mora biti elemenata stvarnosti, jer redakcije postoje u ovoj zemlji. Ne može to sad biti svemirski brod. To su stvari koje čine konstrukciju uvjerljivom. Može se dogoditi da sam ne znajući nečiju priču uzeo, ali je to uvijek u nekom aspektu. Siguran sam da nisam nikoga preslikao u seriju. Možda su to neki momenti, dio biografije, rečenice koje se uklapaju, bez namjere da radim dokumentarac.

Kao što sam rekao, sva ta nagađanja su pohvala seriji.

Više od hrvatskih pohvala i kritika su me zaintrigirale one stranih medija. Oni ne znaju ni za Novi list ni tko je Robert Ježić ni tko su novinari čije su priče, eventualno, ugrađene. To ih ne zanima. Oni je gledaju bez opterećenja te vrste. Te kritike su puno objektivnije i puno su mi više pomogle za drugu sezonu. Latinska Amerika nekako najviše piše o seriji, jer oni prepoznaju neke svoje situacije. Tamo je najveći odjek otkako smo na Netflixu. Očito je u tim zemljama sprega politike, kriminala i medija sličan kao i na Balkanu.

Serija se doživljava kao pozitivna anomalija u programu javne televizije. Imate li slobodne ruke u pisanju scenarija?

Potpuno. Sa strane HRT-a, barem što se mene tiče, nikakvih sugestija, intervencija ili uputa nije bilo.

Teško je Novine odvojiti od stvarnog novinarstva. Kako živi prosječan hrvatski novinar koji ne želi da mu urednik diktira u pero ili prepisivati s Daily Maila i TMZ-a.

Teško. Mi u Novostima imamo sreću da tamo možemo slobodno pisati o stvarima za koje mislimo da su relevantne.

Čini se da je sada gotovo nemoguće šefovima reći da nešto nećeš napraviti.

Veliki broj novinara u velikom broju medija su egzistencijalno ucijenjeni. Posao se lako gubi, a teško nalazi. Da ja izgubim posao u Novostima, svojom greškom, sukobom ili gašenjem lista, objektivno bih teško našao posao u toj struci u ovoj zemlji. I to nije samo moj problem. U situaciji ekonomskog propadanja medija ne možemo očekivati dobro novinarstvo. Novinar da bi dao svoj puni potencijal mora biti siguran da će ga netko zaštiti zbog problema u koji će upasti. Da mu redakcija i nadređeni vjeruju. I da mu neće oni raditi o glavi. Svi ti pritisci dovode do situacije da čak i dobar novinar poklekne pa kaže da se ni on ne može boriti protiv svih sila ovog svijeta.

Ali ne bih generalizirao. I dalje postoje vrlo ozbiljni mediji koji rade ozbiljne stvari. Sve ove afere poput Agrokora ili one zbog koje je pala Karamarkova vlada, donijeli su mediji. Većina medija je bila sklona prihvatiti priču vlade oko Agrokora, ali postojalo je pet medija koji su se ponašali suprotno i zbog tih medija znamo sve što znamo o malverzacijama, grupi Borg i krivom srastanju te priče oko Agrokora.

Planirate li se u budućnosti opet prihvatiti uređivanja nekog medija?

Ne bih htio reći ne, ali zadnjih godina sam život organizirao na drugačiji način. Trenutno se ne mogu zamisliti da budem u nekoj redakciji od 8 do 8. Nije mi to primamljiva opcija. Kada bih morao i kada bi se pojavila neka dobra ekipa i projekt, jedino u dnevnim novinama, možda bih i razmislio.

Razgovarao: Siniša Bogdanić

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android