DW: Za dvadesetu godišnjicu atentata spremili ste dokumentarni film „Đinđić – priča o Srbiji“. Može li se ispričati nešto što već nije ispričano?

Filip Švarm: Kada je riječ o činjenicama, teško da imaju nešto novo za reći i oni koji su bili duboko involvirani u život i djelo Zorana Đinđića, ali i oni koji su vodili istragu nakon ubojstva. Ali, novo ipak postoji kroz pokušaj da se sustavno obradi Đinđićeva politička uloga. Da se opet prođe kroz devedesete nad kojima je danas u Srbiji amnezija, i da se osvijetli značaj Petog oktobra i prve demokratske Vlade.

Kada se to tako poreda, jasno je da Đinđić nije u povijest upao slučajno, već da je povijest stvarao. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni Petog oktobra. Drugo, vidimo da je Đinđićeva Vlada bila mjesto gdje su ministri imali pravo na svoj stav, da je Vlada odgovarala Skupštini u kojoj se diskutiralo otvoreno. Konačno, mediji su bili najslobodniji u, kako se to sad kaže, novijoj povijesti Srbije. Gotovo da nisu postojali pritisci i, što je danas potpuno nezamislivo, tadašnji tabloidi su bili antivladini. I najvažnije: tada je trasiran europski put Srbije koji, premda deklarativno, postoji i danas.

Ide li priča iz dokumentarnog filma u prilog tezi da je Srbija „stala“ ubojstvom Đinđića?

Mnogi procesi jesu stali, ali reći da je Srbija stala bilo bi podcjenjivanje Đinđićevog učinka. I danas je živo mnogo onoga što je pokrenuo. Kada je došao na vlast, u Srbiji nije bilo stranih poduzeća niti investicija, harali su kriminal i korupcija, a Đinđić je pokrenuo borbu koja je dala rezultate najviše nakon njegove smrti u akciji Sablja. Zaboravljamo da je bila oružana pobuna Albanaca na jugu Srbije, pa je i to Đinđić riješio. Uspostavio je relativno normalne regionalne odnose i još mnogo toga što se kasnije nastavilo. Ne istim intenzitetom i načinom kako je Đinđić htio, ali ipak od njegovog nasljeđa nitko nije mogao pobjeći.

Od života i djela Zorana Đinđića korist su imali oni koji su rušili pogubni Miloševićev režim, ali jednako i oni koji su branili taj režim. Srbija danas je neusporedivo drugačija od Srbije prije Petog oktobra. I najveći miloševićevci su dobili nešto, mogu slobodno putovati, zemlja nije pod sankcijama, nema uličnog šverca, standard je počeo rasti, i tako bi se moglo dugo nabrajati.

Postoji li na neki čudan način kult Zorana Đinđića koji on nije htio? To jest, da je ubojstvo donijelo tu vrstu legende?

Ne bih to nazvao kultom. Ali kad je ubijen i sahranjen, to su bili rijetki primjeri nacionalne katarze. Da Đinđić nije ubijen 12.3.2003, on bi izgubio izbore. On je jedan od rijetkih koji od vlasti nisu dobili ništa, naprotiv. Narodu je govorio neugodne istine i gurao naprijed.

Nakon smrti su pojedini njegovi suradnici, ali i ljudi koji s njim nisu imali baš nikakve veze, pokušali iskoristiti tu nacionalnu katarzu i otvaranje očiju Srbije 12. ožujka, kada se vidjelo srce tame iz doba Miloševića. Ti ljudi su se kitili Đinđićevim perjem i htjeli tako rehabilitirati sebe i spriječiti kritiku na svoj račun. To je bilo pogubno. Đinđiću nije bio važan rejting, on se javnom mnijenju nije umiljavao već ga je mijenjao.

To što se događalo nakon atentata spriječilo je promišljanje. Đinđić je okamenjen u vremenu baš jer su se neki pojedinci i grupe skrivali iza njega i tako sprječavali kritičku ocjenu svog rada.

Danas ga svi svojataju, od aktualnih vlasti, preko liberala do nacionalista koji ukazuju na neke posljednje intervjue o Kosovu. Kako to vidite?

U Srbiji niste dobri dok ste živi. Svi ti ljudi koji su bili protiv Đinđića su preko noći promijenili stav kad je ubijen onako kako je ubijen. Hvatanje za neki komadić Zorana Đinđića postalo je jako politički isplativo. Na dan ubojstva, tek svaki četvrti građanin je ocjenjivao Đinđića školskom ocjenom četiri ili pet, a odmah nakon ubojstva mu je takve ocjene davalo tri četvrtine ljudi.

To je osjećaj Srbije da je pogrešno procijenila jednog od najznačajnijih ljudi na prijelazu stoljeća. To je dovelo do toga da nitko ne gleda Đinđića ukupno, već svatko izvlači ono što mu odgovara. Nacionalisti se pozivaju na jedan ili dva Đinđićeva govora, koji nisu nacionalistički, ali gdje zastupa interese države i Srba na Kosovu. Liberali koji su za EU vade neke druge dijelove. Treći već nalaze razne Đinđićeve izreke, jednostavno zato da bi svoju robu prodavali u Đinđićevom pakiranju.

Pred smrt je Đinđić bio meta oštrih kritika i nacionalističkih i liberalnih medija. Kasnije je bilo popularno pitati se o „političkoj pozadini ubojstva“. Što Vi razumijete uopće pod tim pojmom?

Prije svega stranačko potkusurivanje. Mnogi su bili kritični prema njegovoj politici ili osobno prema Đinđiću – ali to je bilo jer on nije kupovao niti disciplinirao medije. U političkom potkusurivanju se kasnije svaka kritika Đinđića podvrgavala inkviziciji i opisivala kao klima pripremanja atentata ili politička pozadina. To su radili neki Đinđićevi suradnici koji su tako prali svoju biografiju i pokušavali unaprijed spriječiti nove kritike. To je bio dio političkog sukoba Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije.

Konačno, kada su na vlast došli Naprednjaci, odjednom su zanijemili neki ljudi koji su najviše potezali „političku pozadinu“ ubojstva. Niko ne pominje Šešeljevu ulogu i njegove sastanke s Legijom i Dušanom Spasojevićem, nitko ne pominje izjave Aleksandra Vučića. I tako se politička pozadina pojavi samo svakog 12. ožujka. Priča o njoj nikad nije imala svrhu da se ispita atmosfera i sve što je vodilo atentatu, već da se etiketira, diskvalificira i iskoristi za politički račun.

Ima li pouka iz tog ipak veoma kratkog razdoblja Đinđića na čelu srpske vlade, ali i iz toga što je jedan takav političar ubijen?

Želim vjerovati da ima pouka. Prvo, da Srbija može biti normalna država. Zoran Đinđić je radio sve da državu i društvo učini što normalnijim. Drugo, promjene su moguće, demokracija i pravda mogu pobijediti. Naučili smo koliko su važne institucije i koliko je važno da se stvari naziva pravim imenom.

Iz priloženog bi se baš reklo suprotno, da ništa od toga Srbija nije naučila.

Ako se aktualna vlast ne ponaša kao da je naučila, onda imamo to da se vratimo onome da je promjena moguća. To je društvo moglo i trebalo naučiti. Ipak smo postali osjetljiviji na prijetnje iako ih imamo koliko hoćemo. Upravo to zloupotrebljava ova vlast, stalno govoreći o prijetnjama i navodnim atentatima, baš računajući na svijest građana o strašnom Đinđićevom iskustvu. Trauma od toga dana nikada nije savladana.

*Filip Švarm je glavni i odgovorni urednik beogradskog tjednika „Vreme“. Autor je više dokumentarnih filmova poput „Jedinica“, „Pad Krajine“ i „Atentat na Đinđića – medijska pozadina“. Njegov novi film „Đinđić – priča o Srbiji“ prikazuje se u nedjelju (12.3.) u 19:30 na televiziji N1.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu