„Živjela smrt" i „Dobrodošli u mrtvo selo", bile su krilatice ispisane velikim crnim ćiriličnim slovima na zidovima hodnika potpuno uništene i spaljene osnovne škole, koje su Škabrnjani zatekli po povratku u selo. Danas, tim istim hodnicima ore se dječji glasovi, nastavu  pohađa 210 učenika. „Ovo je najbolji zavjet i dug, što sve vrvi od života“, ponosno, ali i sjetno nam objašnjava načelnik općine Nediljko Bubnjar, sjećajući se i onih najgorih dana. „S obzirom na status i sudbinu mjesta nismo ništa specijalno dobili u odnosu na ostale općine, ali to i ne želimo, jer svetinjom se ne trguje“, kaže Nediljko Bubnjar ponosan što Škabrnja danas živi normalno.

Maleno mjesto plodnog ravnokotarskog kraja, nakon nedavnog obilježavanja obljetnice ratnog stradanja 1991., utonulo je u svoju svakodnevicu. Upravo se beru masline, skoro svaki komad polja je obrađen, sve kuće su već odavno obnovljene, glavni trg, Trg dr. Franje Tuđmana, s crkvom koja je potpuno bila razorena dobio je novi sjaj, a škola i vrtić puni su djece. Sve je u potpunoj normali. Jedino što podsjeća na tužnu prošlost je spomen-obilježje masovne grobnice u neposrednoj blizini osnovne škole ispred koje se igraju djeca. Iako je u njihovim glavama taj pojam apstraktan i ne uči ih se na mržnju, svi znaju što se dogodilo 18. studenog 1991., kad su srpski pobunjenici i pripadnici JNA masakrirali 27 mještana, većinom civila.

Život ide dalje

Ipak Škabrnjani su optimistični i žele živjeti u sadašnjosti, dosta ima je pitanja, prepričavanja i vraćanja u prošlost. Ponosni su na svoj vrtić Maruškica koji trenutno pohađa šezdesetero djece. Podijeljeni su u tri grupe, a od ove godine imaju i cjelodnevni boravak, što je rezultiralo dodatnim zapošljavanjem. „Sve više roditelja radi te ima potrebu za vrtićem. Fizički ne možemo primiti više od sadašnje brojke, no po mojoj slobodnoj procjeni potencijala ima za nove upisnike“, objašnjava ravnateljica vrtića Danijela Kuzmar. Svake godine u prosjeku je dvadesetak predškolaca, potvrđuju nam i tete u vrtiću, obje mlade škabrnjske nevjeste. One su se brzo navikle na život u mjestu koji kako kažu, kao i svugdje ima prednosti i nedostatke, no bitno je da su tamo gdje im je obitelj. A da mladih obitelji ima potvrđuje i mjesni župnik don Ivan Rončević. Prema crkvenom registru u posljednjih nekoliko godina godišnje se sklopi u prosjeku pet do šest brakova, a i rođenih je kaže uvijek također pet do šest više nego umrlih.

Prema općinskom registru samo prošle godine je u Škabrnji rođeno dvadesetero djece. Kako doznajemo u selu je prosjek troje djece po obitelji. No, ima i onih s više djece. Među njih pripada i načelnik općine koji je otac petero djece. Kaže kako su se Škabrnjani po mentalitetu i tradiciji uvijek sami borili i mislili za sebe, pa ih je vjerojatno njihov dalmatinski dišpet doveo do brojke od 1.800 stanovnika u općini Škabrnja u koju pripadaju naselje Škabrnja i Prkos - mjesto znakovitog imena. „Olakotna okolnost  je ipak ta što živimo praktički kao predgrađe Zadra, jer otkad postoji brza cesta s njim smo povezani za nekih 15 minuta , pa članovi mnogih obitelji rade u Zadru, a žive u Škabrnji“, objašnjava načelnik općine Nediljko Bubnjar.

Od poljoprivrede se još uvijek može živjeti

Poljoprivreda koja je nekad bila glavna djelatnost ravnokotarskoga kraja ipak je za mnoge postala samo dodatni izvor zarade. No naišli smo i na drukčije primjere. Osim maraske ili maraške (poznate autohtone podsorte višnje) koja je othranila taj kraj, i masline koje je sve više, ipak se može živjeti od još nekih kultura. Dokaz tomu je tridesetosmogodišnji Marin Župan, otac troje djece,  koji je ujedno i dobitnik ovogodišnje nagrade Općine za postignute rezultate u području poljoprivrede. On je svoju ideju o podizanja plastenika započeo ostvarivati prije 10 godina.

„Vjerovao sam da će me rad i dobra ideja dovesti do rezultata, i tako se pokazalo. Sve sam započeo sam od nule bez ičije pomoći“, objašnjava nam Marin kojeg smo zatekli u jednom od nasada. Započeo je s jednim plastenikom, a sada ih ima već tri.  U njima uzgaja blitvu, a ljeti rajčicu i krastavac. Svojim iskustvom i znanjem došao je do zaključka da se blitva najbolje plasira na tržište, jer ljudi ne žele uvoznu već domaću. Sve svoje proizvode plasira uglavnom u privatnoj voćarni u Zatonu, no dostavlja i centrima koji njegove proizvode dalje distribuiraju po cijeloj Hrvatskoj. Izvan plastenika ima nešto stabala trešnje i marelice, pa od poljoprivrede kaže pristojno živi cijela obitelj. Iako je za vrijeme rata živio u progonstvu u Zadru, nikad nije htio ostati u gradu već se vratiti nazad u Škabrnju. On svoju budućnosti vidi na zemlji svojih djedova.