Raul Gil sada radi u jednoj nakladničkoj kući u središnju Madrida. Zapravo sad zarađuje tek otprilike polovicu onoga što je zarađivao dok je živio u Berlinu. Ali to mu nije bilo toliko važno kad se odlučio vratiti: "To je život na ulici ovdje", kaže i pokazuje rukom živost na madridskoj ulici po lijepom vremenu. "To nemate nigdje drugdje", kaže pijući svoje pivo na sunčanoj terasi gostionice u blizini Plaza de Espana.

Gil je jedan od osnivača platforme Volvemos (Povratak) koja preko interneta pomaže onim Španjolcima koje srce ipak vuče nazad u domovinu. Na toj platformi je gotovo 6.000 registriranih korisnika i Gil nam objašnjava, tko su oni. U prosjeku im je 31 godina i u inozemstvu su proveli pet godina. Mnogima je i jasno da će u domovini zarađivati manje nego što sad zarađuju, jer nam i Gil objašnjava da je njima i od plaće važnije "zadovoljstvo i ravnoteža kvalitete života i posla".

Španjolski državni Institut za statistiku (INE) svjedoči kako se preko 190 tisuća Španjolaca vratilo u domovinu od 2011. Ministrica rada Fatima Banez tvrdi da je to zasluga ove vlade i da je 2016. doista došlo do određenog pada stope nezaposlenosti.

Još uvijek ih više odlazi nego što se vraćaju...

Ali tim službenim podacima se teško može vjerovati jer oni počivaju samo na brojkama koje šalju španjolska diplomatska predstavništva u inozemstvu. Prema podacima platforme za prava iseljenika Marea Granate (Granatna plima), mnogi Španjolci koji su i otišli u inozemstvo se nikad ne prijave tamošnjem konzulatu iz čitavog niza razloga, bilo da žele zadržati  zdravstvenu skrb u domovini ili tek pravo glasovanja. Prošlog lipnja je ova organizacija objavila vlastite podatke na temelju statističkih podataka iz 12 država (uključujući i Njemačku) i po kojima je od 2011. još uvijek 168 tisuća Španjolaca više otišlo iz domovine nego što se u nju vratilo.

Jose Manuel Sanchez je djelatnik ove organizacije za iseljenike i kaže nam da su još uvijek glavni razlozi odlaska u inozemstvo "teški uvjeti rada i destrukcija javnog sektora" u Španjolskoj.

Ana Royo živi u Albacateu, mjestašcu dvjestotinjak kilometara udaljenom od Madrida u nizinama pokrajine La Manche. Tamo je stopa nezaposlenosti daleko viša nego u glavnom gradu i još uvijek iznosi preko 20%. Sada će već biti godina i pol od kako se vratila se iz Hamburga, ali još uvijek nije našla nikakav posao. Da joj vrijeme prođe sada još jednom studira, ovaj puta informatiku: "Studiram preko interneta, u slučaju da se ipak pojavi neki dobar posao", kaže nam.

Čistačice sa sveučilišnom diplomom

Royo je otišla u Njemačku u ljetu 2014. u okviru programa razmjene mladih. Ona je grafička dizajnerica i bila je uvjerena da će brzo naći neki posao. Ali to se pokazalo mnogo teže nego što je mislila: ispao je problem što je već završila svoje školovanje, tako da je morala tražiti nešto posve drugo. Na kraju je radila kao konobarica u jednom hotelu za vrijeme tog programa razmjene i nadala se da će dobiti neki posao u svojoj struci kad poboljša svoje znanje njemačkog jezika. Ali niti to nije ništa promijenilo.

"Većina Španjolaca koje sam sretala u Hamburgu je završila više škole, ali ipak rade kao konobari ili čistačice", kaže Royo. "U pravilu misle da će to raditi neko vrijeme, naučiti jezik i onda se potruditi da dobiju dobar posao", kaže nam ova grafička dizajnerica. "Neki i uspiju, ali većina se onda vraća kući nakon nekoliko godina."

Doduše, slaže se i sa Raulom Gulom kako je i kvaliteta života u domovini važan razlog za povratak: "Mislim da će se mnogi složiti ako kažem da je nama, dok sja sunce, dok smo okruženi prijateljima i imamo hladnu pivu, onda manje važno koliko zarađujemo."

Nemate vremena jer morate preživljavati

Teresa Tiburico nam govori sličnu priču. Ona je novinarka i antropologinja i nakon što se mučila da preživi u Berlinu se na koncu vratila u roditeljski dom u Leganesu pored Madrida. Kaže da je pala u zamku, kako kaže; "mini-jobs spirale". Doduše, uspijevala je stalno dobivati neke sitne i kratkotrajne posliće, ali joj oni nisu omogućavali da uštedi nešto novaca, ali su joj oduzimali previše vremena da se doista potrudi naći bolji posao.

Neko vrijeme je tako životarila, ali u jednom trenutku joj je bilo dosta: "To je teško. Istina je da postoji nevidljiva granica do koje se neki stranac može uspeti već i zbog jezične barijere (u Njemačkoj). Ali isto tako je teško (u Španjolskoj) zbog ove silne nezaposlenosti i uvjeta rada koji ovdje vladaju."

Povratak je za Tiburcio bio težak poraz: "To je bilo najgore vrijeme mog života. Vratila sam se, nisam znala što da radim i kamo da odem, bez novčića u džepu i bez posla. Nisam znala što da učinim sa svojim životom." Njeno rješenje je bilo da opet ode, ali na sasvim drugi dio svijeta: sada završava svoj magisterij i sudjeluje u istraživačkom projektu u Sao Paulu u Brazilu.

Španjolske tvrtke ne zanima iskustvo

S druge strane, Ana Royo je nakon povratka bila neugodno iznenađena kad je shvatila kako se u Španjolskoj uopće ne cijeni niti jezik niti iskustvo koje je donijela iz inozemstva. "Pa makar iz pristojnosti sam mislila da će to cijeniti i pomoći mi da nađem posao, ali ovdje to nikoga nije briga. Jedino što misle jest kako da te plate što manje."

To je problem sa kojim se suočava i organizacija Volvemos Raula Gila. Jedna od njenih zadaća jest i promocija vrijednosti umijeća kojeg su stekli Španjolci koji su neko vrijeme bili u inozemstvu. Španjolske tvrtke "polako počinju to shvaćati", ali je još dug put da se to doista prihvati. "Ti ljudi koji su neko vrijeme radili u inozemstvu su naučili mnogo toga više nego samo strani jezik. Naučili su druge kulturne vrijednosti i naučili su se prilagoditi, sve su to stvari koje se ne mogu naučiti u školi ili na tečaju stranog jezika. "Oni koji su se vratili mogu razumjeti da ako zakasne na neki sastanak, da je to isto kao da ste mrtvi" za tog poslovnog partnera.

Ali Španjolska je još uvijek drugačija. Na žalost. Ili na sreću? Sve dok je sunca, prijatelja i čaša piva pred vama...