„Facebook je slijedeći logičan korak poslije Velikog brata“ – ovo nisu riječi nekog medijskog kritičara, već riječi umjetnika Edgara Leciejewskog. Rođen u Leipzigu 1977. godine, on je jedan od 30 umjetnika koji su radili na novoj izložbi u frankfurtskom Kunsthalle Schirn. Naslovljena „Private“ izložba istražuje promjenjivu prirodu umjetničkog predstavljanja privatne sfere. Kroz ovu izložbu se ispituju teme kao što su utjecaj društvenih mreža na privatnost i opasnost da se privatno učini javnim preko interneta.

Prazni likovi

Izložba otvara niz zanimljivih problema i pitanja o tome kako se odnosimo prema tehnologiji. Rad Edgara Leciejeweskog ukazuje da se društvene mreže promatraju s iznenađujućom dozom nepovjerenja. Tri njegove fotografije velikog formata koje prikazuju pikselizirane portrete ljudi u New Yorku su uključene u izložbu. Na ovu ideju Leciejeweski je došao prije nekoliko godina kada se suočio s Google Street View-om u jednoj američkoj metropoli. Tada, Google Street View nije bio dostupan u Njemačkoj. Leciejewskom su ove slike portreti 21. stoljeća. „Operatori Google-a su učinili ove ljude neprepoznatljivim kako bi zaštitili njihovu privatnost. Ali upravo zato što su učinjeni neprepoznatljivim, oni su postali prazni likovi, prazni ekrani za projekciju“, kaže on.

Duga tradicija

„ Umjetnici su uvijek propitivali svoja najskrivenija unutarnja osjećanja i onda ih izlagali javnosti,“ rekao je Hans Hollein, direktor Kunsthalle Schirn. On ističe da su autoportreti dugogodišnji primjer kako su umjetnici prenosili intimno viđenje sebe. Slikanje ili pisanje o sebi - imaju dugu tradiciju i izvan umjetnosti. Izložba dokumentira ovo privatnim dnevnicima, fotografijama, polaroidima i super 8 filmovima. Ono što je novo, međutim, je nepojmljiva širina utjecaja koju je ovo pitanje imalo na društvo u posljednjih nekoliko godina. Društvene mreže kao što su Facebook i Youtube omogućile su ljudima da 24 sata dnevno emitiraju najintimnije aspekte svog života. Mnogi suvremeni umjetnici su stvorili umjetnička djela koja su u dosluhu s ovim događanjima. Radovi Leciejewskog, koji se izričito bave novim medijskim gigantima kao što je Google, su dio ovog trenda.

Mogućnosti i rizici

„Naravno, mi smo sretni jer su nam brojne tehnološke mogućnosti na dohvat ruke i transparentnost je zasigurno jedna pozitivna stvar,“ primjećuje Martina Weinhart, kustosica izložbe. Ali, ona također dodaje kako su ovdje uvijek dvije sile u sukobu, u igri ideja samopredstavljanja i ideja kojom nas drugi predstavljaju, a što ne možemo kontrolirati. Ako više ne možemo kontrolirati slike našeg privatnog života, ako smo prikazani u našim najružnijim situacijama, na javnim forumima, onda moramo priznati kako su ove dvije sile u sukobu i kako rade jedna protiv druge,“ kaže Weinhart. Ona govori o „elektronskoj usamljenosti“ koja pogađa mnoge ljude i o „fetišu mobilnog telefona“ gdje mnogi više ne mogu podnijeti odvojenost od svog mobilnog telefona. Izložba pobliže ispituje upotrebu i mogućnosti, ali i rizike tih novih medijskih tehnologija.

Ali „Private“ izložba također istražuje pozitive aspekte društvenih mreža, kao što su primjerice, bezbrojne mogućnosti koje su dostupne podjednako umjetnicima i publici. Kineski umjetnik Ai Weiwei je vjerojatno međunarodno najpoznatiji aktivist koji koristi internet. Ai Weiwei je jednom opisao internet kao njegov „ privatni štit“. Kad država zadire u njegova ljudska prava, on se može osloniti na svoje iskustvo i doseći svjetsku publiku. Ai Weiweiju javna priroda interneta pruža određen nivo zaštite i sigurnosti, te mu daje određenu moć protiv represivne države.

Izložba privatnog

Ali kako naći pravu ravnotežu u medijskoj džungli, kada ponekad i ljudi trebaju zaštitu od samih sebe? Umjetnik Edgar Leciejewski ima jednostavan prijedlog: „ Političari su to već predlagali na različite načine; neophodno je samo uvođenje medija kao predmet u školama,“kaže on. Martini Weinhart, ova tema otvara drugo ključno pitanje. Javni prikaz privatnog skoro uvijek je neautentičan. „Privatno je uvijek iscenirano. Svaka slika je iscenirana. Privatno je uvijek konstrukcija. To je bilo točno i 1960-ih, u vrijeme Andyja Warhola,“kaže kustosica. I to ostaje isti slučaj danas: „Pravi“ privatni život se još uvijek događa iza zatvorenih vrata - uvijek daleko od znatiželjnog oka kamere i pametnih (smartphone) telefona.