Riječ "normalno" izvodi se iz pojma "norma". Za norme je u Njemačkoj zadužen posebni institut koji se tako i zove - Institut za normiranje, skraćeno DIN - za koji rade tisuće stručnjaka. Njima se može zahvaliti da papir može ući u odgovarajuću ladicu u štampaču, da ljudi u trgovinama mogu kupiti adekvatne žarulje za svoje lampe i da utikače mogu utaknuti u utičnice.

Na internetskoj stranici tog instituta stoji: "Norme potiču svjetsku trgovinu i služe racionalizaciji, poboljšanju kvalitete, zaštiti društva, kao i sigurnosti i sporazumijevanju. Norme znače veliku gospodarsku korist koja Njemačkoj donosi 16 milijardi eura godišnje". Sve to zvuči logično i praktično. Ali što je s predodžaba normalnog u našoj glavi? Za to instutiti spomenute vrste nisu nadležni niti nam mogu pomoći.

Do jučer simbol emancipacije, danas razlog za izopćenje

U antičko doba je tako na primjer bilo normalno držati robove, u Srednjem vijeku umirati s 30 godina, a u 15. stoljeću smatrati Zemlju ravnom pločom. Ali i danas se radikalno mijenjaju predodžbe normalnog, upućuje Doris Lucke, profesorica sociologije na Sveučilištu u Bonnu: "Jedan od primjera za to je da su ljudi od 80-etih godina, prvo u sveučilišnim gradovima, a poslije i na selu, počeli živjeti zajedno bez vjenčanog lista".

Drugim riječima, postalo je "normalno" ne ženiti se, tako da se sada oni koji odluče pred matičara moraju "opravdavati", odnosno odgovarati na pitanja: "Zašto se uopće ženite?" Slično je i s planiranjem potomstva. Prije je bilo najnormalnije da bračni parovi imaju djecu, danas su suočeni s pitanjem: "Kako možeš u ovakvom svijetu i ovakvim vremenim još praviti djecu?!"

Sociologinja Lucke navodi još jedan primjer: pušenje. "Prije je ono bilo znak emancipacije žena koje su demonstrativno pušile na cesti. Danas svi na kolodvorima moraju stajati u posebno označenim zonama, žele li pušiti. To vrlo zorno pokazuje kako se norme ponašanje radikalno mijenjaju", kaže ona.

Uvijek postoji alternativa

"Normalno" je karakteristika puna oprečnosti. Netko tko u pozitivnom smislu nije "normalan", smatra se drukčijim, dakle, originalnim, kreativnim, hrabrim, ekscentričnim. Ta ista osobina u nekom drugom okruženju smatra se nepodobnom i nepoželjnom. Kršenja normi koje vrijede u određenom okruženju mogu naići na još puno oštrije osude kao na primjer: perverzno, kriminalno, bolesno, deformirano. Tako dolazi do miješanja samog po sebi razumljivog s predodžbom o ispravnom.

Ali bez predodžbe o tome što je "normalno", mi u svakodnovnici uopće ne bismo mogli funkcionirati, tvrdi sociologinja Doris Lucke. "Imala sam jednu studenticu koja je išla po bonskim kafićima, sjedala za stol, i tamo počinjala čitati svoju knjigu. Kada bi je konobar došao pitati što želi naručiti, ona bi rekla: ništa, želim samo ovdje sjediti. Bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kako bi konobari reagirali kada bi ih netko tako izbacio iz svakodnevne kolotečine", priča Lucke.

"Normalno" vs. "nenormalno"

S takvim takozvanim "kriznim eksperimentima" sociolozi žele senzibilizirati ljude za predodžbe o normalnom i ukazati na to da uvijek postoji i barem jedna alternativa onome što vrijedi kao norma. U većini slučajeva je, naime, "normalnost" vrlo subjektivna veličina iako je mnogi smatraju statističkom činjenicom. Norme su s jedne strane potrebne za funkcioniranje društva, ali s druge strane traže prilagođavanje, stvaraju autsajdere ili sile ljude da bježe od "normale", i to ne samo u diktaturama.

Bonska profesorica sociologije ne mora tražiti daleko od svog okruženja takve primjere. Ona je, priča, imala jednog kolegu koji je obolio od Parkinsonove bolesti. On se preselio u New York jer tamo, kako je rekao, živi puno "ludih" i "abnormalnih", pa neće upadati u oči. Na njemačkim sveučilištima bi svoju dijagnozu bio morao skrivati, jer se tamo ne smatra "normalnim" da za katedrom stoji profesor s takvim oboljenjem.

Autor: Günther Birkenstock /dd

Odg. ur.: A. Šubić