Još uvijek ima i mojih prijatelja koji kao mantru ponavljaju „Jest, ali...“. Ili: „Nije sve baš tako...“ Ili: „Svi su činili zločine“. Tad me ozbiljno naljute. Nalaze izgovore za nešto što se ne može pravdati ni po ljudskim, ni po božjim zakonima.

Ni 1995. mi nisu bili nimalo simpatični pripadnici ljudske rase koji su bili spremni da nenaoružane ljude – na hiljade njih – vežu žicom, natovare na kamione i ustrijele. Za ovakav postupak nema opravdanja. Ali do danas je naročito gnusno ono što se čuje najčešće: Prije Srebrenice se desila Kravica. Jest, desila se. Ali je krajnje nepošteno prema žrtvama iz Kravice, instrumentalizirati njihovu smrt kao „objašnjenje“ za genocidni plan i njegovu realizaciju u srpnju 1995. Ni dvadeset godina kasnije ne mogu da se uživim u emotivni, duhovni i moralni svijet mojih sunarodnjaka koji zauzimaju taj stav, ukopavaju se iza svojih žrtava nemajući petlje i čojstva da podvuku crtu pod razna objašnjenja na mjestu gdje samo treba reći da je to što je urađeno bilo nedopustivo.

Dakle, pitam sebe i sve njih: što nam je Srebrenica dvadeset godina posle zločina?

Pitanje nije upućeno političkim elitama. Srpska politička elita će reći da je učinila sve da osudi zločin, rezolucijama u Skupštini, isprikama, odlascima u Srebrenicu. Sve je to djelomično točno, ali nije dovoljno. Mene interesiraju obični ljudi. Ljudi sa kojima dijelim pripadnost jeziku, kulturnom krugu i tradiciji, ma kako se ja lično odnosio prema njoj. A pripadnost podrazumijeva odgovornost. To nije pripadnost navijačkom zboru koji slavi svoje i vrijeđa tuđe. Takva vrsta pripadnosti, nekritička, koja ne ispituje, koja obogotvoruje vlastito porijeklo, historiju i vjeru, negirajući drugo i drukčije, dovela nas je u situaciju da i oni koji nisu pjevali u tom zboru moraju i dvadeset godina kasnije osjetiti nelagodu pa i stid, kad netko izgovori ime jedne bosanske kasabe.

Kao što srpske žrtve ne mogu da opravdaju masovne egzekucije Bošnjaka ljeta 1995, tako se sad, posle dvije decenije, ne može Srebrenica tumačiti tek kao „pritisak Zapada“ ili pak „bošnjačka ucjena“. Niti je ozbiljno posezati za kafanskim teorijama po kojima su zločin počinili svi drugi samo ne Srbi u uniformama, pod oficirima plaćenim beogradskim dinarima.

Za ove dvije decenije sam se pomalo umorio od ponavljanja očiglednog. Nema opravdanja ni za jedan zločin. Naročito ne za plansko uništavanje hiljade ljudi. Srebrenica nam je opomena. Usprkos svemu, nismo puno naučili od historije. Nismo na vrijeme shvatili što nam je Jasenovac ostavio u nasljeđe. Jer da jesmo, Srebrenica ne bi bila moguća.

.