Dudenov rječnik definira populizam kao "oportunističku politiku kojom se nastoji pridobiti naklonost masa". Riječ potiče iz latinskog jezika, populos znači narod. Populizam je u politici borbeni pojam - politički protivnik se optužuje za populističke poteze ili najave takvih poteza, podučava nas Duden. Populisti uzimaju sebi za pravo da govore u interesu i u ime "naroda" i signaliziraju da su oni suprotnost političkim i ekonomskim elitama. Što je međutim narod?

"Mi smo narod!"

Slogan tzv. prosvjeda ponedjeljkom: "Mi smo narod", koje su se održavale u Istočnoj Njemačkoj 1989 i koje su tada cijeli režim bacile na koljena, danas dobiva posve drugi prizvuk. Raspadom DDR-a je pojam "narod" dobio značenje junaka. Ali sada nam "narod", koji bira populističku Alternativu za Njemačku - AfD i koji je glasao za Brexit i Trumpa i koji bi od Marine Le Pen mogao napraviti novu predsjednicu Francuske, ulijeva strah.

Kada populisti govore o narodu, oni misle na svoje sljedbenike, odnosno na "the real people" - „prave ljude" kako je to jednom prilikom rekao Nigel Farage, bivši britanski šef UKIP-a. Dakle oni misle na onih 52 posto ljudi koji su na referendumu s izrazito niskom izlaznosti birača, glasovali za Brexit. Ostalih 48 posto birača, koji su glasovali protiv referenduma, ne pripadaju tom „narodu". S malo drugačijim rječnikom i Donald Trump dijeli "narod” na „dobre" i na „nevažne" ljude.

Populisti ne vole nikakav diskurs s otvorenim ishodom. Oni uvijek imaju "pravi" odgovor. Samo oni polažu moralno pravo da predstavljaju narod. Mađarski premijer Viktor Orban je još 2002. godine pružio dokaz za takav način razmišljanja, kada je na iznenađujući poraz svoje stranke Fidesz reagirao izjavom kako ne može vjerovati da je cijela nacija u oporbi.

Mada se od 90-tih godina znanost intenzivno bavi problemom populizma, tek se u posljednje vrijeme obraća pozornost na rezultate do kojih se došlo. „Doživljavamo političku kontrarevoluciju", uvjeren je Albrecht von Lucke u kontekstu drastičnih promjena starog političkog reda u raznim dijelovima svijeta. Konflikt iznose predstavnici društva spremnog na promjene i protagonisti radikalne kulture odvajanja i izolacije od svega što je drugačije. Na kraju oni nude povratak u homogena društva.

Mogli bi se reći da populisti obećavaju jednostavniji svijet. Oni negiraju kompleksnost demokratskog političkog procesa, smatra politolog Peter Graf Kielmansegg. Jednostavna rješenja su zaštitni znak populizma i lažni odgovor na komplicirani svijet u kojem se gubi osjećaj lažne sigurnosti, prije svega na polju rada.

Što ostaje nakon deregularizacije

Veliki dijelovi stanovništva zaposlenog u proizvodnom sektoru u industriji okrenuli su u međuvremenu leđa socijalističkim i socijaldemokratskim strankama i otišli udesno. To se desilo u gotovo cijeloj Europi. Izborne analize to potvrđuju. Bilo da se radi o SAD-u, Poljskoj ili Mađarskoj, tamošnji radnici – mnogi i kao članovi sindikata, okreću se u međuvremenu nacionalističkim strankama. Razlozi radikalne preorijentacije leže u deregularizaciji tržišta rada, čiji je rezultat nastajanje sektora jeftine radne snage odnosno sektora s niskim primanjima. Posljedica toga su milijuni nesigurnih radnih odnosa i radnih ugovora, s kojima ljudi nisu u stanju da zarade dovoljno novca za život. U takvim objektivnim ali i u subjektivnim poteškoćama pribjegava se traženju žrtvenog jarca. To je politika, to su političke elite, mediji i konačno stranci. Tako nastaje devijantno društvo koje glasačkim listićima isprobava svoju moć u podizanju ustanka.

Niko to nije bolje opisao od Didiera Eribona u "Povratku u Reims". U autobiografskom romanu ovog francuskog spisatelja i sociologa, koji se nakon 20 godina iz Pariza vraća u svoj rodni grad Reims, opisuje se kako on doživljava dramatične promjene duha, kompletne atmosfere u svojoj obitelji, kod svojih prijatelja i susjeda ali i promjene koje se ogledaju u pripadnosti jednoj grupi.

Radnici koji biraju komuniste su u manjini, dominantan je Front National, sindikalno povezivanje s kolegama iz inozemstva je gotovo iščezlo. "Sve ono što se prije samo mislilo, sada se izgovara, glasno i prijeteći", rezimira Eribon. Atmosfera je neprijateljska. „Otpisani se ustaju i na brutalan način traže jednakost, kao da se žele osvetiti što drugi dobro žive", napisao je jedan kritičar u svojoj recenziji romana.

Reims je posvuda: u američkim siromašnim četvrtima, u bivšim industrijskim regijama Sjeverne Engleske ali i na istoku Njemačke i ne samo tamo. Sociolozi su u Njemačkoj odavno identificirali prototip populista i njegove afinitete. To je muškarac s istoka zemlje, stariji od 50 godina i dobro obrazovan. Tijekom raspada DDR-a bilo mu je oko 25 godina i bio je već pomalo prestar za profesionalnu preorijentaciju. Nije se snašao u novim društvenim i političko-ekonomskim uvjetima koji vladaju u kapitalizmu. Zaostao je – prije svega iza svojih osobnih očekivanja. Njegova isfrustriranost nalazi odjeka u mržnji protiv stranaca i prelasku u simpatizere Alternative za Njemačku - AfD-a.

Nacija kao sklonište

Tko na takav način razmišlja, traži svoj novi "zavičaj" u naciji. Ponovno otkrivanje nacionalnog identiteta kao nečega što ga stavlja u položaj superiornosti u odnosu na druge, kao „skloništa" koje mu služi za razvoj svoje vlastite veličine, koja nije mogla doći do izražaja u globalnoj konkurenciji, cvjeta u Poljskoj, u Mađarskoj, a posebno u Trumpovim Sjedinjenim Državama.

Prenaglašeno isticanje vlastite nacije ("great again" -"ponovo velike") praćeno je zatvaranjem granica, ekonomskim protekcionizmom i stvaranjem opasnog neraspoloženja protiv stranaca. Populističke stranke - bez obzira bile one na vlasti ili u opoziciji - diskreditiraju sve nadnacionalne saveze. UN, NATO, EU i sve tekovine i dostignuća, stvarana desetljećima, kojima su usklađivani interesi različitih država i kojima se pokušavalo preventivno djelovati na konflikte, sada su stavljena na slobodan odstrjel. Kada bi se pitali populisti , nacija bi se trebala opijati sama sobom.