Činjenica je da u Njemačkoj svakog dana preminu u prosjeku tri osobe zbog pomanjkanja broja poklonjenih organa. Broj doniranih organa na jedan milijun stanovnika iznosi u Njemačkoj 15, dok je ovaj broj primjerice u Španjolskoj više nego dvostruko veći. No, u ovoj zemlji kao i u velikom broju drugih europskih država vlada jedno drugačije pravilo nego u Njemačkoj; svatko tko se jasno ne izrazi protiv, vrijedi automatski za potencijalnog donatora nekog organa.

Tko ne želi donirati, nema niti pravo primiti

U Njemačkoj je do sada bilo tako da je svakome ostavljeno na slobodu da ispuni ili ne ispuni određeni formular u kojem jasno stoji koje organe nakon smrti daje na raspolaganje. Ovu malu iskaznicu dobrovoljni davaoci su od toga trenutka nosili u pravilu uvijek sa sobom. Međutim, statistike i istraživanja su pokazala da je u Njemačkoj daleko veći broj onih koji su u zapravo spremni svoje organe pokloniti ali da isto tako, iz razno raznih razloga do sada nisu ispunjavali formulare a niti u novčaniku uz ostale kartice nosili spomenutu iskaznicu.

Nakon godina javnih polemika, političkih i moralno etičkih rasprava, predavanja i raznih foruma na kojima su svoja mišljenja iznosili pobornici i oni drugi, ovih je dana konačno postignut politički dogovor. Predstavnici stranaka u Njemačkoj kao i savezni ministar zdravstva konačno su usaglasili novi zakon koji dozvoljava da se građane ove zemlje jasno pita jesu li "Za" ili "Protiv" donacije. Već tijekom nadolazećeg ljeta će svaki osiguranik nekog zdravstvenog osiguranja ( i koji je naravno stariji od 16 godina ) dobiti pismo u kojem će stajati želi li nakon smrti pokloniti svoje organe ili ne. Ti podaci će ući u jednu novu datoteku a "Da" ili "Ne", ubuduće će biti upisano i na samoj zdravstvenoj kartici. Ukoliko se netko ne želi izjasniti, nitko ga na to neće prisiljavati. Osiguranicima je ostavljeno na slobodu da pismeni upit jednostavno ignoriraju; poslati odgovor nije obavezno a oni koji se ne izjasne, u Njemačkoj neće sloviti za automatske darovatelje.

Crkva - Za

Iako su se političke stranke uspjele dogovoriti, glasovi kritičara prakse transplantacije organa su još uvijek vrlo glasni. Većina iznosi stari argument i postavlja pitanje definicije smrti: smije li se one kod kojih je ustanovljena smrt mozga, dok srce još uvijek radi – proglasiti mrtvim ili ne? To je ujedno bio i do sada najveći problem kod primjerice članova obitelji neke osobe čiji je mozak doduše prestao raditi ali ne i srce. U slučaju kad bi dali svoj pristanak na vađenje organa, tada bi se obitelj od umirućeg morala oprostiti još u trenutku kada je srce još uvijek kucalo – organe je naime moguće izvaditi, odstraniti samo u trenucima dok ih glavni organ, srce još na neki način održava na životu. Od „potpuno“ preminulih, nije moguće vaditi organe.

Zanimljivo je primjerice i to da je Crkva već odavno dala zeleno svjetlo ovoj praksi. Jedan od najvećih pobornika donacije organa bio je ni manje ni više nego preminuli papa Ivan Pavao Drugi koji je donaciju označio kao plemenito djelo. Primjerice i Zajednica kršćanskih crkvi u Njemačkoj izdala je ovih dana priopćenje u kojem stoji da donacija organa stoji u skladu s kršćanskim učenjem i svjetonazorom. „Odluku – želi li pokloniti svoje organe ili ne, može i mora se očekivati zapravo od svakog“, stoji u priopćenju.

A s obzirom na novi zakon, ovo pitanje će se uskoro doista postaviti svakom građaninu Njemačke. Hoće li se ovom novom praksom poboljšati situacija u zakladi Eurotransplant koja koordinira raspodjelu organa za transplantaciju u sedam europskih zemalja ( u Njemačkoj, Belgiji, Hrvatskoj, Luksemburgu, Nizozemskoj, Austriji i Sloveniji ) to će se naravno tek vidjeti. Trenutno se na popisu osoba koje čekaju na novi bubreg, srce, jetru ili neki drugi organ nalazi oko 16.000 osoba, dok se broj onih koji svoje organe stavljaju na raspolaganje, godišnje sveukupno kreće oko 7.000.

Autor: Željka Telišman (dpa)

Odg.ured: Nenad Kreizer