Prema popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj živi 509 Židova po nacionalnosti, dok je religijskih židova 536. Procjenjuje se da cijela židovska zajednica ima oko 2.000 članova rasutih u 57 gradova i općina. Možda je upravo ta malobrojnost pridonijela činjenici da su brojne predrasude o Židovima, svojstvene fašističkim režimima, preživjele do danas pa se još uvijek u raspravama čuje kao su svi Židovi izrazito bogati te da židovski lobi upravlja svjetskim i društvenim procesima.

Ako postoji mržnja prema Židovima, ne treba je odvajati od mržnje prema Srbima, političkim neistomišljenicima, migrantima ili homoseksualcima. U Hrvatskoj, lako je zaključiti, svatko svakoga mrzi, a razlozi za to kao da više nisu ni potrebni.

„Rekla bih da društvo ide prema fašizaciji pa antisemitizam dolazi u tom paketu. Mislim da on u svakodnevnom životu nije zamjetan, ali je vidljiv na nekim manjim internetskim portalima. Puni su mržnje, a neki od njih su izrazito antisemitski“, ispričala nam je Sanja Zoričić-Tabaković, predstavnica židovske nacionalne manjine grada Zagreba s kojim smo stupili u kontakt preko Židovske općine Zagreb. „Čita li to tko ili je riječ o skroz marginalnim pojavama o kojima malo ljudi zna? Ako i jesu marginalni, to nije nevažno. Laži plasiraju kao činjenice. Antisemitizam kod nas uvijek ide s desničarenjem, buđenjem ustaštva. Zato nas to kao zajednicu jako brine."

Država ne kažnjava negiranje holokausta

Naša sugovornica kaže da takvi mračni portali pojedinačno možda i nisu važni, no da rast njihovog broja pokazuje određeni zabrinjavajući trend. „Očito opća atmosfera pogoduje tome. Uzmite ploču u Jasenovcu (s ustaškim pozdravom, op. a.) nedaleko ustaškog logora. Od države se očekuje reakcija koja izostaje pa to otvara prostor za zabrinjavajuću poruku." 

Negiranje holokausta zadnjih se godina ni ne krije. Zoričić-Tabaković ga vidi i u filmu Jakova Sedlara o ustaškom logoru Jasenovac. „To je pravi falsifikat. On ne bi bio toliko važan da Sedlar nije dobio nagradu Grada Zagreba. Nije rečeno da ju je dobio za taj film, ali nagrada je uslijedila nakon filma. Negiranje žrtava i zločina Jasenovca jest negiranje holokausta. Tamo je ubijeno 15 tisuća Židova, to je za našu zajednicu ogromna brojka. A o drugim logorima koji su bili u Hrvatskoj se uopće ni ne govori."

Sanja Zoričić-Tabaković kaže da je izrazito teško očuvati židovsku kulturu u Hrvatskoj. „Daleko od toga da nas netko sprječava. Ali nakon holokausta smo devastirani i svedeni smo na 20% židovske zajednice koja je postojala pred Drugi svjetski rat pa je problem naša malobrojnost." Dodaje, usprkos tomu, doprinijeli su puno hrvatskoj kulturnoj sceni pa nabraja vrijedan dokumentacijski centar, Zbirku Judaike, Šoa akademiju koja doprinosi promoviranju ljudskih prava i tolerancije, Kulturno društvo Miroslav Šalom Freiberger koje okuplja intelektualnu kremu Zagreba te nekoliko ustanova poput staračkog doma i vrtića koje većinski koriste nežidovi. „To zahtjeva jako veliki trud, jer nas je tako malo. Ali mislim da pridonosimo poboljšanju društva u kojem živimo", govori nam Zoričić-Tabaković.

Židovska škola – mjesto tolerancije

Iako se često o Židovima govori u kontekstu negiranja ljudskih prava i negativnih društvenih dinamika, pozitivnih primjera je napretek. Među njima je i Osnovna škola Lauder-Hugo Kon iza koje stoji Židovska vjerska zajednica Bet Israel, a koja se je svojevremeno odvojila od Židovske zajednice Zagreb. Naši sugovornici Danijela i Krešimir po nacionalnosti su Hrvati, no svoje su dvoje djece upisali upravo u ovu školu.

Odmah ističu kako židovsku privatnu školu većinom pohađaju nežidovska djeca i da je, uz znanje, uvažavanje različitosti postavljeno kao prioritet. „Školski program je isti kao i u drugim školama, uz dodane hebrejski jezik i kulturu. Ostavimo djecu ujutro u školi u kojoj ona mogu, uz nadzor i slobodne aktivnosti, ostati do pet poslijepodne. U školi nema vjeronauka. Dođe rabin za blagdane, ali ako si normalna osoba i ako si spreman prihvatiti druge kulture, to ti je potpuno normalno. Uvijek čestitaju Božić, Uskrs i druge katoličke blagdane. Sve se uvažava." Danijela kao pozitivan primjer međusobnog uvažavanja ističe slavljenje rođendana nedjeljom, a ne na šabat. „Važno nam je da sva djeca budu zajedno."

Od negativnih komentara s kojima se susretala Danijela na prvo mjesto stavlja tvrdnje da su Židovi škrti. „Možeš li vjerovati da ljudi govore da mrze Židove zato što su škrti? Zgražaju se kao da su vanzemaljci! A to govore obrazovane osobe. Odgovaram im da nisu škrti, već poslovni i da znaju raspolagati s novcima."

Štedljivost i skromnost

Situacija tim čudnija, kaže Danijela, što bi isti ti roditelji bez problema upisali djecu u, recimo, talijansku školu, dok se u židovskoj školi nastava odvija na hrvatskom jeziku. „Moja djeca uče još engleski, francuski i njemački, uz obavezni hebrejski. Uz to imaju brojne radionice koje senzibiliziraju djecu po pitanjima tolerancije. Moj sinovi ne govore da mrze, da će nekoga ubiti ili nešto slično. Kad netko kaže Cigani, ispravljaju ga da je riječ o Romima. Kamo sreće da smo svi takvi!"

Ovi roditelji ni trenutak nisu požalili što su djecu upisali u židovsku školu za koju kažu da je po mnogim elementima vodeća u obrazovanju. „Jako vole pilot-projekte. Prošle su godine pokrenuli nulti razred, vodili su ih od muzeja do pošte. Između ostalog, moj je predškolac napravio i bankovnu karticu“, pričaju kroz smijeh i navode kako bi bilo dobro da malobrojni hrvatski Židovi sve ostale nauče financijskoj odgovornosti, umjesto da im se to uzima za zlo.

„Iznenadilo me je i da djecu poučavaju skromnosti. Učili su djecu kako obnavljati stari namještaj, kako od staroga napraviti nešto novo. Iako su se preselili na elitniju lokaciju, škola nije elitistička i ne vidi se koliko tko ima novca“, priča nam Danijela uz poruku kako joj je važna dobrobit njene djece, dok se s negativnom komentarima pretjerano ne zamara.  A vrijednost odrastanja u multikulturnoj sredini punoj uvažavanja, zaključuje, među tim je dobrobitima.