Viktoria Maksimovič skuhala je svježi čaj i stavila kolače na stol. No kada ona i njezin suprug, Oleg Krasnij, pričaju o ratu, o svom bijegu i progonstvu u vlastitoj zemlji, onda čovjeka prođe želja za slatkišima. Riječi koje se često pojavljuju u njezinoj priči su: bombe, razaranje, teror. Oni sjede u kuhinji malog stana u kojem su smješteni. U kutu je generator koji radi na benzin. Trenutno ne mora raditi jer ima struje.

Ovaj židovsko-ukrajinski par dolazi iz Harkiva u sjeveroistočnoj Ukrajini, drugog po veličini grada u zemlji. Kao i milijuni Ukrajinaca oni su nakon početka rata izgubili gotovo sve - posao, gotovo svu imovinu, svakodnevicu, dotadašnji život. Srećom, do sada nisu izgubili članove uže obitelji i voljene ljude. U proljeće 2022. ostali su, sa svojim 15-godišnjim sinom, blokirani u Černivcima u zapadnoj Ukrajini, u nekoć vjerojatno najžidovskijem gradu u zemlji, koji je bio poznat kao "Jeruzalem Istoka".

Oni pričaju o svom prijašnjem životu, o danima rata u Harkivu, o svom bježanju, tijekom kojeg su ponekad bili bez daha i osjećali se kao da imaju omču oko vrata. To je ratna tragedija kao i u slučaju milijuna drugih u Ukrajini. Istodobno međutim i posebna - jer je riječ o židovskom narodu, u čijim ušima ruska propaganda o "fašističkoj Ukrajini" i njezinoj "denacifikaciji" zvuči posebno apsurdno i cinično.

"Sve osim atomske bombe"

Viktoria Maksimovič (37) i njezin suprug Oleg Krasnij (45) rođeni su u Harkivu, a Krasnij je nekoliko godina živio u Izraelu. Viktoria je diplomirana ekonomistica, Oleg draguljar, oboje su pobožni, neortodoksni Židovi. Osjećaju se kao Ukrajinci, oni znaju ukrajinski, ali im je materinski jezik ruski, kao i većini ljudi u Harkivu. Prije rata živjeli su u četvrti srednje klase na sjeveru grada i zajedno su vodili uspješnu zalogajnicu s nekoliko zaposlenih. Vodili su bezbrižan život.

U rano jutro 24. veljače 2022. godine, na početku ruske invazije na Ukrajinu, probudile su ih granate i bombe. "Bilo je strašno. Eksplozije su bile blizu naše stambene zgrade, svega nekoliko stotina metara dalje", kaže Viktoria. Njezin suprug Oleg kaže da nikada nisu mislili da je moguće da će Rusija napasti Ukrajinu.

Na brzinu su spakirali nekoliko stvari i odvezli se u centar Harkiva, u stan Viktorijina brata. Vjerovali su, kako kažu, da su tu zaštićeniji nego u sjevernom predgrađu Harkiva. Nekoliko dana kasnije uništena je zgrada u kojoj se nalazio njihov kafić. Zgrada u kojoj su živjeli je oštećena, ali stoji i danas. "Na Harkiv je sve bačeno, sve vrste raketa, granata i projektila, sve osim atomskih bombi", kaže Viktorija. „Vjerojatno su to učinili jer je Harkiv patriotski grad i nije se htio predati", kaže ona.

Bijeg

Ovaj par priča o noćima u postajama podzemne željeznice, o višesatnom čekanju u redu za namirnice, o eksplozijama koje ih u nekom trenutku više nisu plašile jer su na temelju buke naučili procjenjivati ​​opasnost i udaljenost. Iz njihovih glasova osjeti se nevjerica da se sve ovo uopće dogodilo.

Nakon tri tjedna rata obitelj se odlučila za bijeg. Nakon dan i pol vožnje u svom automobilu, par i njihov sin stigli su do Černivaca. Obratili su se tamošnjoj zajednici Aviv. Ta zajednica je unajmila cijeli hotel za prvih nekoliko mjeseci kako bi pomogla židovskim izbjeglicama iz drugih dijelova zemlje. U početku su Viktoria, Oleg i njihov sin tu živjeli, no kasnije su, srećom, uspjeli iznajmiti dvosobni stan u kojem sada žive.

"Većina ljudi voli Černivce"

Černivci, danas s 260.000 stanovnika, 40 kilometara od rumunjske granice je nekoć bio glavni grad povijesne regije Bukovine u Habsburškoj Monarhiji, još je u posljednjim danima Sovjetskog Saveza bio grad u kojem je živjelo mnogo tisuća Židova. Nitko danas ne zna njihov točan broj, ali prije rata vjerojatno ih je bilo još svega nekoliko stotina. Paradoksalno, rat je sada doveo do male renesanse židovskog života u ovom gradu.

„Negdje nakon prijelaza u novi milenij bilo je još 2.000 Židova koji su bili aktivni vjernici", kaže Lev Klejman, čelnik zajednice Aviv, koja je samo jedna od nekoliko židovskih zajednica u gradu. "Mnogi su kasnije otišli. Moguće je da sada opet ima 2.000 Židova, jer imamo puno izbjeglica iz Kijeva, Harkiva i Odese. Trenutno u našoj zajednici ima oko 200 članova, gotovo dvostruko više nego prije rata", kaže Klejman.

Većina ljudi voli Černivce jer je to miran, lijep grad koji nije prevelik, kaže Klejman. Osim toga, kako kaže, činjenica da mnogi pripadnici različitih etničkih skupina tradicionalno žive u Černivcima znači da se govori više ruski nego drugdje u zapadnoj Ukrajini. "Zato se Židovi iz istočne i južne Ukrajine koji govore ruski ovdje osjećaju kao kod kuće", kaže Klejman.

"Fašizam? To je apsurdno."

Klejman, 37-godišnjak rodom iz Černivaca, je marketinški stručnjak s punim radnim vremenom, ljubazan je, otvoren čovjek. Svoju osobnu budućnost i budućnost svoje obitelji vidi u Černivcima. Grad je, kaže Klejman, do sada imao sreće jer je bio pošteđen bombaških napada - vjerojatno zato što nema vojne ili druge važne infrastrukture koju Rusija želi uništiti, a vjerojatno i zbog blizine Rumunjske, a time i zemlje NATO-a .

Klejman također naglašava i kako između različitih židovskih zajednica u gradu nema sporova – pomažu, kaže, jedni drugima, posebno kada se brinu o izbjeglicama, a atmosfera je vrlo ugodna. Na pitanje o ukrajinskim nacistima, Klejman samo odmahuje glavom. “Ono što se u Rusiji govori o nacističkoj vladavini u Ukrajini potpuno je apsurdno”, kaže. "Imamo židovskog predsjednika u Volodimiru Zelenskom, dobro, on ne ide u sinagogu, ali ipak. A ovdje u Černivcima možete apsolutno slobodno i bez ikakvih problema hodati ulicama sa svojom jarmulkom (kipom, op. ur.). Nitko vas ne gleda zbog toga. Kako možete govoriti o fašizmu?!"

Uništena prošlost

Kada počne razgovor o budućnosti židovske zajednice, Klejman pravi dugu pauzu, a onda citira izreku: "Želiš li nasmijati Boga, reci mu nešto o svojim planovima." Trenutačno se, kaže, u Ukrajini uopće ne može ništa planirati duže od tjedan-dva. „O tome što će biti sutra, mislit ćemo sutra", kaže Klejman kroz smijeh.

Viktoria Maksimovič i Oleg Krasnij također ne znaju kako će se stvari dalje odvijati kada je riječ o njima. Ni jedno od njih nije pronašlo posao u Černivcima. Žive od svoje ušteđevine. U ljeto 2022. Viktoria je nekoliko mjeseci volonterski radila u Rumunjskoj, pomažući izbjeglicama iz Ukrajine. Puno vremena provode u židovskoj zajednici, za Sabat, za blagdane, zajedno kuhaju, muziciraju ili razgovaraju o židovskoj vjeri. „Zajednica i njezini članovi naša su nova obitelj“, kažu Viktoria i Oleg. "Oni su kao rođaci koje nismo vidjeli jako, jako dugo, ali koji nas sada primaju. To je također velika psihološka pomoć", poručuju oni.

Kolač je i dalje na stolu kao i na početku razgovora. Viktoria i Oleg se ne smiju, ne djeluju ni ogorčeno, samo se ponekad tužno nasmiješe. U nekom trenutku Viktoria kaže: "Ovaj rat nas podsjeća i na to da od danas do sutra možeš izgubiti sve. Kako se malo isplati trčati za materijalnim stvarima. Koliko su važni obitelj, prijatelji i život. Najgore je to što Rusija uništila našu prošlost. Ni budućnost nemamo. Budućnost za nas je današnji dan."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu