S Davorom Salomom razgovaram u kavani hotela Majestic. Mada je umirovljenik, ovaj vitalni sedamdesetpetogodišnjak izuzetno je aktivan u Židovskoj općini - predsjednik je Nadzornog odbora. Kaže da su Židovi u Srbiji veoma heterogena grupa. Službeno, prema popisu iz 2022. u zemlji ima 709 građana koji su se izjasnili kao Židovi. Uz to 114 građana su se izjasnili kao Srbi judaističke vjere. Davor Salom navodi podatak da je u židovskim općinama registrirano više tisuća članova. Broj vjernika se mjeri stotinama. To znači da se građani židovskih korijena često ne deklariraju ni kao vjernici ni kao Židovi.

Davor Salom je svojevremeno bio jedan od suradnika Židovskog povijesnog muzeja u projektu iz kojeg je proistekla knjiga „Židovi u ratovima za slobodu Srbije 1912-1918“.  U knjizi su opisane sudbine židovskih ratnika za srpsko oslobođenje – od trubača Beogradskog konjičkog eskadrona, do pripadnika proslavljenog bataljuna 1300 kaplara. Radio je i kao turistički vodič. „Turisti iz Izraela znali su malo o Srbiji. Kao što građani Srbije malo poznaju Izrael“, kaže Salom, dodajući da su početkom rata potpuno zamrli turistički posjeti iz Izraela. Procjenjuje da se Židovi u Srbiji još uvijek osjećaju sigurno, usprkos problemima kao što je ispisivanje antiizraelskih i antisemitskih grafita pred uredom nevladine organizacije Haver Srbija. „Za opstanak židovske zajednice veća je opasnost asimilacija od antisemitizma“, konstatira on.

Salom je studirao na Filološkom fakultetu, a španjolski je izučavao jer je ladino – židovska verzija španjolskog iz 15. stoljeća – jezik koji je slušao u djetinjstvu. Otac je potjecao iz sarajevske sefardske obitelji, majka iz Ljubljane. Oboje su bili partizani. Sjeća se da ga je otac, koji je poslije rata bio na vojnoj službi, za židovskih praznika vodio u sinagogu. Tako je i Davor Salom od malih nogu postao dio zajednice.

Poslije razgovora uz kavu u kojem Salom pripovijeda o svom višegodišnjem boravku u Izraelu, zaposlenju u Programu Ujedinjenih naroda za razvoj i angažmanu u židovskoj zajednici, odlazimo do Instituta Cervantes – španjolske kulturne ustanove koja je pomogla da se realizira projekt mapiranja mjesta povezanih sa židovskim nasljeđem. S obzirom na to da su sefardski Židovi dio nasilno prekinute španjolske kulturne baštine, današnja Španjolska pomaže u očuvanju te baštine i u inozemstvu.

Poslije protjerivanja Židova iz Španjolske krajem 15. stoljeća, jedan broj njih je u Beogradu pronašao novi dom. O stoljetnoj sefardskoj nazočnosti u gradu svjedoči karta „Sefardski Beograd“. Na njoj su označena mjesta stradanja Židova kao što su Staro sajmište ili Topovske šupe. Međutim, prosječni Beograđani ne znaju da su neka mjesta tijesno povezana sa sefardskom poviješću grada. Tako je Muzej primijenjene umjetnosti zapravo bio obiteljska kuća odvjetnika Jakova Čelebonovića, podignuta prije jednog stoljeća.

Zgradu u kojoj je smješten Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju u Visokog Stevana na broju 2., karakteristične polukružne fasade, podiglo je 1938. Židovsko žensko društvo. S obzirom na to da je Židovima od 1941. pod njemačkom okupacijom bilo zabranjeno liječenje u državnim zdravstvenim ustanovama zgrada je pretvorena u židovsku bolnicu. Iz nje su u ožujku 1942. izvedeni svi pacijenti i cjelokupno osoblje, njih oko 800 i ugušeni su na putu za Jajince u takozvanoj dušegupki, kamionu pretvorenom u plinsku komoru.

Ukupno 28 destinacija na karti svjedoče o velikom doprinosu sefardske zajednice razvoju grada, ali i o tragičnoj sudbinu koja ju je zadesila za vrijeme holokausta.

Haver iza zida

Sutradan razgovaram sa Sonjom Viličić, direktoricom nevladine organizacije Haver – što na hebrejskom znači prijatelj. Da sam joj došao u goste prije studenoga prošle godine, razgovarali bismo na staroj adresi organizacije, u Ulici Charlieja Chaplina. Otkako su početkom studenoga 2023. u hodniku i ulazu koji vodi do njihovih ureda napisani antiizraelski grafiti, nemir se uvukao u organizaciju koja se bavi edukacijom. Bliskoistočni sukob je tako bez najave provalio u život organizacije.

Parole su glasile:"Haver marš iz Srbije", "Izrael ubija djecu", "Sloboda Palestini" i "Dolje cionizam - dolje antisemitizam". Očigledna je poprilična ideološka zbrka u glavama onih koji su ispisali ove poruke. Nevladinu organizaciju koja se zalaže „za borbu protiv predrasuda, diskriminacije, antisemitizma i ksenofobije“ žele izbaciti iz Srbije, spočitavajući joj da je odgovorna za palestinska stradanja. Oni koji stavljaju znak jednakosti između izraelske vlade i nevladine organizacije u Srbiji, čiji je zacrtani cilj da upozna srpsko društvo “s kulturom, poviješću i tradicijom židovskog naroda” zapravo su sebe deklarirali kao zadrti antisemiti.

Na pitanje, zna li se tko su autori ovih parola, Sonja Viličić kaže da policija još ništa ne priopćava jer je istraga u tijeku, ali da se na osnovi sadržaja pretpostavlja da su u pitanju grupe ekstremnih ljevičara. Haver se zbog potencijalno ugrožene sigurnosti osoblja, susjedstva i posjetitelja preselio u nove prostorije u koje se može ući samo uz najavu. Organizacija koja se cijelom programatikom zalaže za otvorenost, morala se povući iza sigurnosnog zida.

Sonju Viličić brinu vrijednosni stavovi djece u nekim školama u kojima je Haver bio aktivan. Njezina organizacija je imala radionice u nizu obrazovnih ustanova. „Objašnjavam djeci da imamo dio zajedničkog identiteta – jezik, pa i moje ime, mjesto rođenja… A da postoji i dio identiteta koji je različit i poseban. I da je to normalno." Ipak, ovakvi stavovi ne nailaze uvijek na dobrodošlicu. Navela je primjer jedne škole iz Beograda u kojoj su srednjoškolci provocirali nastavno osoblje ružnim parolama o manjinama. Sonju su iz uprave škole pozvali da održi predavanje o značenju tolerancije. Jedan od učenika je počeo snimati predavanje i glasno ga prekidao, postavljajući pitanja o homoseksualcima. Sonja je pokušala mirno mu objasniti da to nije tema, ali da se sve što govori o ustavnim pravima manjina odnosi i na seksualne manjine. Sutradan je zazvonio telefon u njezinom stanu. Na vezi je bio čovjek koji je prijetio – bio je to otac mladića koji je provocirao. Nije jasno kako je mogao doći do privatnog broja telefona. Rekao je da zna gdje Sonja stanuje i da dobro pripazi što priča djeci. Sonja se obratila direktorici škole. Ona je uspjela spriječiti nasilnog oca da ponovo nazove Sonju. Ali je i otkazala već planirana predavanja u školi. Haver ima certifikat nadležnog Ministarstva da se može baviti edukativnim radom. Ali verbalni nasilnik je bio jači od sistema. „Ispada da je taj čovjek prijetnjama postigao to što želi“, rekla je ona. „Ali mi nastavljamo s radom. Ako dopremo makar do nekoliko mladih ljudi u ovakvoj društvenoj klimi, to je uspjeh."

Guslač na krovu

Navečer šetam Jevrejskom ulicom do Jevrejskog kulturnog centra. Poslije restitucije 2016. smješten je u zgradu koja je od devedesetih bila poznata kao Bioskop REKS. Zapravo, zgrada je podignuta 1927. za potrebe dva židovska humanitarna društva – Oneg Šabat i Gemilut Hassadim. Psalm iznad ulaza glasi: „Ne odbaci me pred starost, kad me izda snaga, ne ostavi me."

Ulazim i umiješam se u predvorju među publiku koja ćaska i ispija piće uoči predstave. Na zidovima su portreti židovskih umjetnika i značajnih ljudi za povijest ovoga grada. Prepoznam najvećeg izdavača u kraljevini Jugoslaviji Gecu Kona.

Potomak aškenaškog rabina, za vrijeme austrougarske okupacije Beograda bio je uhićen i interniran jer je raspačavao srpsku patriotsku literaturu. Okupatorske vlasti su javno spalile sve ruske, francuske i engleske knjige iz njegove knjižare u Knez Mihailovoj. U toj knjižari, u salonu na katu, Prosveta je 2008. promovirala jednu moju knjigu. Naslov s mojim imenom u izlogu knjižare „Geca Kon“ značio mi je više od književnih nagrada. Sjetim se potom da sam jednom prilikom u Zürichu upoznao velikog židovskog pisca srpskog jezika Davida Albaharija. Da sam rado čitao Stanislava Vinavera.

Naumio sam pogledati mjuzikl „Guslač na krovu". Radnja je zasnovana na prozi Šolema Alejhema „Tevje, mljekar“. Knjiga je objavljena sukcesivno u osam dijelova između 1895. i 1916. Na osnovi vrlo popularne knjige, napisane na jidišu, američko-židovski scenarist Joseph Stein je napisao scenarij za mjuzikl.

U židovskom selu Anatevka, negdje u ukrajinskom dijelu carske Rusije, siromašan mljekar ima tri kćeri. Prva se udaje za skromnog židovskog krojača, druga za židovskog ljevičara i revolucionara, a treća za – kršćanina. U predstavi se kao lajtmotiv pojavljuje pjesma koja pomalo ironično slavi tradiciju.

Redatelj beogradske verzije „Guslača na krovu“ je Stefan Sablić, inače sin jedne od najpoznatijih srpskih glumica Seke Sablić. On je ujedno i hazan – čovjek koji u sinagogi predvodi pjevanje, ali i muzičar.

U razgovoru sa Stefanom saznajem da on predstavu vidi kao komad o antisemitizmu i predrasudama. Da li one postoje u srpskom društvu? „Na osnovi nekih mailova i poruka na društvenim mrežama, svakako postoje." On dodaje da svjetovne židovske ustanove nisu pod stalnom policijskom zaštitom kao sinagoga. Ali da se za sada u Beogradu članovi židovske zajednice osjećaju sigurno. Naprosto, jer, za razliku od zapadnoeuropskih zemalja, još nitko nije fizički napadnut.

Mjuzikl je odličan, gluma i pjesma više nego dobri, orkestar na čelu s klarinetistom nadahnuto je interpretirao muziku Jerryja Bocka. Humor, koji je temelj proze Šolema Alejhema, uspješno je razvijen u muzički scenski komad, odavno oproban na Broadwayu. Redatelj i glumačka ekipa su ga pametno prilagodili ovdašnjoj publici i savršeno utjelovili. S obzirom na vrijeme u kojem je postavljen na scenu „Guslač na krovu"  umije i zabaviti i zamisliti.

Jedan put, dvije stranputice

Sačekao sam da se raziđu posjetitelji, a onda sam prišao rabinu Isaku Asielu. Prethodno smo se telefonski dogovorili da kratko popričamo poslije predstave. Od toga je ispao razgovor koji je trajao više od jednog sata.

Rabin je rođen kao Nenad Asić 1964. Školovao se u Beogradu, Jeruzalemu, završio je i studije antropologije i etnologije na beogradskom Filozofskom fakultetu.

„Vidite, ova predstava govori o dva pogrešna puta i jedinom ispravnom. Predstava je rađena za sekularnu publiku, pa se u refrenu pjesme stalno ponavlja riječ tradicija. Tora je riječ koja se tu podrazumijeva."

Zainteresiralo me tumačenje predstave iz religioznog ugla. Koji put je ispravan? Zašto su druga dva pogrešna?

„Zapravo je kontekst carska Rusija u vrijeme pred pogrome i protjerivanja Židova. Međutim, u svijetu se od tada malo toga promijenilo. Prva kći bira siromašnog Židova. To je bio put opstanka zajednice. Druga bira socijalista koji sanja o jednakosti svih ljudi, bez obzira tko su. Pokazalo se da je i to nemoguće. Treća bira kršćanina. To je također bio put u nestanak."

Više istoga

Nisam na ovaj način doživio predstavu. Ali umjetnost je, za razliku od vjerskih načela, višeznačna. Rabin je zanimljiva osoba. Jasnog stava. Bez rezerve zastupa pravo Izraela na samoobranu. Pitam ga kakav je njegov odnos prema sekularnom dijelu židovskog naroda. „Sedmi listopada je promijenio sve. Teroristi su pokušali ući u kibuce. Tamo su se ljudi branili oružjem. Najlakše im je bilo poubijati civile na muzičkom festivalu. Sekularne Židove koji su bili za mir."

Rabin navodi primjere njemačkih Židova koji su napustili svoju tradiciju i postali Nijemci židovskog podrijetla. Dobivali su medalje za hrabrost u Prvom svjetskom ratu, dali nemjerljiv doprinos u filozofiji, književnosti, filmu. „A onda su došli nacisti, donijeli im onaj jaram tradicije koji su odbacili negdje uz put i rekli – ovo je tvoje. Mnogi nisu mogli shvatiti što se događa.“

Rabin procjenjuje da je Židova u Srbiji manje nego što pokazuju statistike židovske zajednice. „Većina ljudi koji su došli na ovu predstavu jesu treća generacija potomaka one treće kćeri“, kaže Isak Asiel, uz blag osmijeh.

Razgovarali smo šetajući uz Jevrejsku, Dušanovom, Kneginje Ljubice. Rastajemo se na Obilićevom vencu. U gradskom prijevozu razmišljam što bi svatko od nas poželio kao otac tri kćeri. Većina bi vjerojatno htjela da se kćeri u svom izboru zadrže u okviru tradicije. Više istoga. Meni bi ipak bilo važno da budu sretne, s kim god da su. Ali sam poslije svih ovih razgovora isto tako shvatio da dobar dio Židova, zbog teškog povijesnog iskustva, vjeruje da sreće nema izvan tradicije.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na srpskom jeziku.