Viktor je bio uspješan menadžer u Bjelorusiji, ali 2022. više nije mogao gledati što Rusi čine u susjednoj Ukrajini. Javio se kao dragovoljac i godinu dana je bio na bojišnici. No onda je ranjen, dospio je u Poljsku na liječenje, a ionako mu je već bilo dosta rata.

U Varšavi je zatražio azil jer mu u njegovoj domovini, Lukašenkovoj Bjelorusijineminovno prijeti kazneni progon zbog sudjelovanja u ratu na strani Ukrajine. Isprva je vjerovao da neće biti nikakvih problema i da će već kao ratni veteran brzo dobiti posao, ako ništa drugo u nekoj ukrajinskoj tvrtki u Poljskoj.

Na sramotu – dezertera!

Ali onda je brzo morao shvatiti kako su mu vrata zatvorena: u natjecanju za radno mjesto je nepremostiv problem bilo to što je – teoretski još uvijek građanin Bjelorusije. Ali još sramotnije je bilo drugo objašnjenje: „Rekli su mi da u tvrtki ima i Ukrajinaca koji nisu bili u vojsci i ako meni daju posao, oni će se pred menom sramiti ili osjećati nelagodno. Kratko rečeno, brine ih raspoloženje među ljudima u tvrtki", kaže nam Viktor.

Ušteđevina ratnog veterana je brzo presahnula tako da je na koncu prihvatio posao u jednom autoservisu. Dva mjeseca kasnije je doživio novo iznenađenje: njegova nekadašnja tvrtka iz Bjelorusije mu je ponudila da opet radi za njih iz Poljske.

Viktor je imao sreće, ali je na svom putu upoznao mnogo takvih kao što su on i koji su, nakon što su se borili za Ukrajinu, ostavljeni na cjedilu. Pogotovo su problem mladi ljudi koji su u rat krenuli bez završene škole: „Svi oni sad moraju razmišljati, hoće li se zaposliti kao kuriri ili kao obični građevinski radnici. A onda im se nameće i pitanje, zašto su se uopće borili za Ukrajinu? Da dvanaest sati svakog dana sjede na biciklu? Tako im se neminovno ruši mnogo toga što su mislili o svijetu", kaže nam Viktor. Poznaje veterane koji su sad završili kao beskućnici, ima čak i slučajeva samoubojstava.

Ukrajina ih ne želi

Antonov slučaj je veoma sličan: i on je imao dobar posao u Bjelorusiji i već prvog mjeseca napada Rusa na Ukrajinu je otišao u susjednu zemlju pomoći im u obrani. Na bojišnici je proveo dvije godine, zadobio je više povreda i ranjen je u glavu. Sad ovaj 29-godišnjak živi u Varšavi i već devet mjeseci čeka na azil.

Otvoreno priznaje kako je napustio ukrajinsku vojsku jer je izgubio volju za daljnju borbu. Nije jedini stranac u redovima ukrajinske vojske koji se razočarao: možda se za to može imati razumijevanja, ali njima se vrlo rijetko otkrivaju borbeni planovi i što ih čeka na zadatku na koje ih se šalje.

Ipak, Antonu je bilo jasno kako mu nema povratka u Bjelorusiju, pa je htio ostati živjeti u Ukrajini. Ali i kao veteranu, to mu je bilo praktički nemoguće: „Čuo sam mnogo priča mojih prijatelja kako je potpuno nerealno očekivati dobivanje legalnog statusa u Ukrajini. Čak i ljudima koji su se vjenčali s Ukrajinkama je odbijen zahtjev za boravišnu dozvolu. Ako je netko to i dobio, to je onda samo ako je nekoga potplatio. Rat nije pravo doba za život i razvoj, ali ja sam još mlad", kaže nam Anton.

Ostavljeni sami sebi

I Andrej Kušnjerov iz Udruge bjeloruskih dragovoljaca nam svjedoči kako su ukrajinske službe praktično nepremostiva prepreka. Obrazloženje jest da ti veterani nisu ispunili sve uvjete za dobivanje dozvole boravka, a mnogima su također istekli osobni dokumenti iz Bjelorusije. Produžiti ih u Ukrajini ne mogu, a ukrajinske dokumente – tek s izuzetkom vojne knjižice, ne mogu dobiti.

Zato mnogi odlaze u EU, najčešće u Poljsku koja je po sporazumu iz Dublina prva zemlja Unije u kojoj onda mogu tražiti azil. Ima ih i koji odlaze u Litvu, ali to su uglavnom Bjelorusi koji su tamo živjeli i prije rata, objašnjava aktivist Udruge Aleksandr Kločko, također dragovoljac u Ukrajini.

On je uvjeren kako se nevladine udruge u Bjelorusiji trebaju više angažirati za takve ljude. „Čim čuju da neki slučaj ima neke veze s vojskom, odmah se ustručavaju. Ali kako se obitelj nekog palog bjeloruskog dragovoljca može smatrati nekakvim 'vojnim pitanjem'?", pita se ovaj aktivist. To je prije svega humanitarni problem, kaže on.

Ipak, u samoj Ukrajini je aktivistica iz Bjelorusije Tatjana Gazuro-Javorskaja osnovala rehabilitacijski centar za bjeloruske dragovoljce, a Kušnjerov nam kaže i kako u EU-u postoje slične inicijative. „Trebamo sustavnu perspektivu zapošljavanja za stotine ljudi. Ali nedostaje novac", žali se aktivist iz Udruge bjeloruskih dragovoljaca.

Mnogima treba i liječnička pomoć

Udrugu su 2023. osnovali sami dragovoljci iz Bjelorusije i Kušnjerov nam kaže kako trenutno okuplja oko 200 boraca, kako bivših, tako i onih koji su i sad na bojišnicama u Ukrajini. Udruga bjeloruskih dragovoljaca je registrirana u Poljskoj, ali do sad nije uspjela dobiti nikakva sredstva kakve primaju udruge veterana u Europskoj uniji.

Ako i nema novaca, ima dobre volje: Udruga je našla psihologe koji će i bez honorara pomoći veteranima i njihovim obiteljima. Pomaže im i savjetima kod traženja posla, a naravno da je problem i PTSP. Kušnjerov procjenjuje da otprilike trećina dragovoljaca sad ima problema kod integracije u civilni život. A onda su tu i ljudi koji zbog rata više ni ne mogu raditi posao koji su radili prije i kojima treba školovanje za druga zvanja.

Dobre vijesti iz Kijeva

U Litvi sad živi i čelnica bjeloruske oporbe Svetlana Tihanovskaja koja je tamo formirala i svojevrsnu vladu u izbjeglištvu. U toj vladi je Vadim Kabančuk zadužen za pitanja obrane i nacionalne sigurnosti. I on smatra kako se tim dragovoljcima hitno treba pomoći: „Kad kažemo kako su to naši, bjeloruski veterani, onda dijaspora mora preuzeti odgovornost i za njih. Jer oni danas, u očima Ukrajinaca, brane čast i dostojanstvo naroda Bjelorusije", misli Kabančuk.

Tu je riječ o stotinama Bjelorusa, a dobra je vijest da se ipak nešto kreće: „Imali smo mnogo susreta sa zastupnicima, aktivistima za ljudska prava i državnim službenicima Ukrajine. Doneseni su zakoni koji će olakšati ne samo legalizaciju boravka i dobivanje dokumenata, nego i priznavanje vojnih činova za buduće djelovanje u ukrajinskoj vojsci."

Doista je nedavno (24. studenog) u Ukrajini stupio na snagu zakon  „o pravnom statusu stranaca i osoba bez državljanstva koji su sudjelovali u obrani teritorijalne cjelovitosti i nepovredivosti Ukrajine", glasi službeni naziv tog propisa. Po njemu, sve osobe koje nisu Ukrajinci će moći dobiti pravo boravka u toj zemlji, čak i ako je njihovim dosadašnjim dokumentima istekao rok važenja. Jer među borcima nema samo mnogo Bjelorusa, nego i državljana Rusije koji će ovim zakonom konačno moći dobiti državljanstvo Ukrajine. Uvjet je jedino da u roku od godine dana nakon prestanka važenja ratnog prava zatraže ispisivanje iz državljanstva svoje izvorne države.