Šaban je 1998. imao samo 19 godina. Kosovski Albanac, čije je pravo ime drugačije, svoju traumatičnu priču za DW radije priča anonimno.

U rujnu 1998., kada su srpske trupe tijekom svog napredovanja protiv boraca OVK stigle i do njegovog okruga u središnjem Kosovu, uhitila su njega i još oko 200 muškaraca i odveli ih u policijsku postaju. Nije ni slutio da će ono što se nakon toga dogodilo promijeniti njegov život.

Pojedinačno su pozivani na saslušanje, priča Šaban. Tretirali su ih grubo i ponižavajuće. Više puta su ih tukli i udarali nogama. Šabana su izdvojili iz redova uhapšenih. „Onda me je policija odvela u toalet i uradila mi je najgore", drhtavim glasom priča Šaban. Najgore – tako on zove silovanje. O detaljima ne želi govoriti.

Čak i sada, desetljećima kasnije, on je na rubu da zaplače. Toliko je strašno to sjećanje. Ali, to je bio tek početak. Strpali su ga u zatvor zbog terorizma. „Optužba za terorističke aktivnosti je bila neutemeljena i jednostavno izmišljena", kaže Šaban.

Kosovo i NATO

Eskalacija u ratu između Srba i kosovskih Albanaca – posebno masakri u Račku i Prekazu, u kojima su srpske snage ubile oko 100 Kosovara – na kraju je dovela do intervencije NATO-a. U lipnju 1999. Srbi su bili primorani na predaju. Pokušaj da se kosovskim Albancima ukine autonomija unutar Srbije, za koju im je jamčio osnivač Jugoslavije, Tito, propao je. Za Šabana, međutim, to nije značilo kraj stradanja. Iz zatvora na Kosovu je prebačen u Niš na jugu Srbije i ostao tamo još tri godine, do 2001.

Silovanje je zabranjeni ratni zločin. Žrtve su prije svega žene. S druge strane, jedva da se čuje nešto o silovanjima muškaraca. A silovanje za njih znači bar onoliku stigme koliko i za žene.

„Tradicionalni koncept muškarca kao snažne figure koja se suočava s teškim izazovima u suprotnosti je s iskustvom seksualnog nasilja u ratu", kaže psihologinja Sevije Izeti, koja se godinama bavi temom silovanih muškaraca.

„Psihološki gledano, iskustvo seksualnog nasilja potresa ih do samih temelja njihovog identiteta i navodi ih da tu patnju čuvaju u tajnosti", kaže Izeti. „Osjećaju se slabim i posramljenim." Logična posljedica toga je, kaže, „da muškarci to drže u tajnosti, stoga imaju više poteškoća od žena u pristupu nužnim uslugama rehabilitacije i nerado se podvrgavaju profesionalnom tretmanu i službenom priznavanju statusa". I to je razlog što se samo nekoliko desetina žrtava do sada prijavilo Kosovskom rehabilitacijskom centru za žrtve ratne torture.

Obitelj ne zna ništa

Usred Prištine nalazi se Trg Heroinat (Trg heroina), u znak sjećanja na žene žrtve silovanja. On je odmah uz obilježje i moto Kosova: „Newborn" (novorođeno). Reljef ženskog lica širok četiri i dug pet metara napravljen je od 20.000 metalnih ploča, od kojih svaka simbolizira jednu ženu silovanu tijekom rata.

Dokazanim žrtvama silovanja država isplaćuje mjesečnu mirovinu od nešto više od 200 eura. Međutim, taj dokaz znači suočavanje s doživljenim i iznošenje toga pred komisijom.

Šabanu je dugo bilo nezamislivo da govori pred komisijom. Čak ni njegova obitelj ne zna što mu se dogodilo. Oženjen je i ima djecu, ali svoju priču nije otkrio obitelji. To je slučaj i s mnogim drugim žrtvama koje šute o zločinu koji je nad njima počinjen. Šaban je na kraju ipak odlučio govoriti pred komisijom i sada je jedan od onih čije je silovanje tijekom rata na Kosovu priznato.

Životna muka nakon zatvora

Posljedice silovanja su ogromne: Šaban svaki dan živi u strahu. Ne može spavati bez terapije. Od izlaska iz zatvora nalazi se na liječenju i stalno je pod lijekovima. „Uopće ne mogu živjeti kako treba bez lijekova. Bio sam bez lijekova dva dana, onda se cijelo tijelo počelo tresti i sjećanja su se vratila.“

Komisija Vlade Kosova koja evidentira žrtve priznala je status žrtve seksualnog nasilja za 1.629 osoba, od kojih su 1.540 žene i 89 muškarci, uključujući i Šabana. Ako je broj ploča na Trgu heroina za žrtve i približno točan, broj neprijavljenih slučajeva je 20 puta veći. To također znači da je tijekom rata na Kosovu možda silovano oko 1.000 muškaraca.

Tajnost je važnija od novca

O ovoj temi se još nije otvoreno razgovaralo. Čak ni mogućnost kompenzacije rijetko potiče potencijalne žrtve da se jave. Za pogođene bi bilo veliko olakšanje ako bi s nekim mogli razgovarati u povjerenju.

„Razgovor bi bio duševno oslobađanje“, kaže Šaban. „Nije u pitanju novac. Za nas su mnogo važniji liječenje i povjerljivost. I zbog toga se većina žrtava silovanja odlučila za šutnju, do danas.

„Ako ljudi saznaju, neću imati za što živjeti“, kaže Šaban. „Najviše se bojim da će moji rođaci ili neko drugi otkriti moju tajnu. Tada bi ljudi pričali o tome što mi se dogodilo, toga se najviše plašim.“