U životu 17-godišnje Lee (na naslovnoj fotografiji) je bilo puno petaka 13-ih koji su prošli bez ikakvih posebnih događaja, ali ovaj zadnji, 13. ožujka 2020. će joj sigurno ostati u sjećanju do kraja života. Ova bonska tinejdžerka je tada, naime, i ne znajući, zadnji put grijala školsku klupu. „Ujutro su nam nastavnici još govorili: budite pozitivni, ostanite optimistični, možda će sve biti kako je planirano“, sjeća se Lea svog zadnjeg dana u školi.

Kada je uprava škole u ranoposlijepodnevnim satima poslala službenu obavijest elektroničkom poštom da nastave neće biti do uskršnjih praznika, većina učenika bonske gimnazije koju Lea pohađa već je bila kod kuće. Ona je još bila u školi jer je njezin razred imao nastavu španjolskog dva sata duže nego što obično traje nastava. Lei je, naravno, bilo jasno da to za nju i njezine kolege maturante znači da je taj petak 13. bio zadnji dan jer je – da je sve ostalo normalno – nastava za njih trebala završiti 3. travnja, u petak prije uskršnjih praznika.

Suze na školskom dvorištu

„Neki u razredu su počeli plakati i ja sam u tom trenutku pomislila, ok, to je tužno, ali nije baš za plakati,“ priča mi Lea. Danas, s vremenskim odmakom od nešto više od dva tjedna, misli kako joj se čini da je bila u nekoj vrsti delirija i kako joj zapravo još nije bilo „došlo do glave“ što to sve znači. Na školskom dvorištu su oni koji su se tamo našli napravili nekoliko fotografija i izgrlili se. „Kad sam onda krenula kući, palo mi je na pamet kako je to zadnji put da idem ovom mojom rutom kojom sam svakog radnog dana išla u školu i vraćala se iz nje kući. A onda sam i ja prosuzila."

Te večeri su se maturanti iz različitih bonskih škola okupili po parkovima i spontano organizirali partyje. To je bilo i zadnji put, priča mi Lea u našem telefonskom razgovoru, da je vidjela uživo svoje prijatelje iz škole. Nakon tog vikenda se u Njemačkoj život potpuno promijenio. Prvo se apeliralo na građane da reduciraju društvene kontakte što je moguće više, a onda su uvedene zabrane kontakata. Leini roditelji ih se dosljedno drže i ona i njezina 15-godišnja sestra praktički ne izlaze iz kuće i uopće se ne druže sa svojim prijateljima.

Maturalni ispiti odgođeni, ali ne i otkazani

Od prošlog petka Lea zna da su njezini maturalni ispiti odgođeni za tri tjedna. U njezinoj saveznoj pokrajini Sjevernom Porajnju i Vestfaliji su trebali biti održani od 21. travnja do sredine svibnja. Je li to za nju ok, pitam je. „Ovo odgađanje me ubija“, kaže: „Trebali bi nas ili pustiti da izađemo na ispite kako je bilo planirano ili ih potpuno otkazati i dati nam završne ocjene prema ocjenama u zadnja četiri polugodišta."

Leine dileme su i dileme koje muče političare na pokrajinskoj i saveznoj razini. Situaciju u Njemačkoj dodatno komplicira činjenica da je školstvo – kao posljedica federalnog uređenja zemlje – resor o kojemu odlučuje svaka pojedina savezna pokrajina posebno. Tako je i situacija s maturom i maturantima u različitim saveznim pokrajinama različita. Recimo, u susjednim saveznim pokrajinama Rheinland-Pfalzu i Hessenu se maturalni ispiti – unatoč koroni – već održavaju, u tri savezne pokrajine će se, kako stvari stoje, održati prema planu, a u ostalima su za nekoliko tjedana, kao i u Bonnu, odgođeni.

Ministrica kulture Schleswig-Holsteina je bila najavila da u njezinoj saveznoj pokrajini planiraju potpuno otkazati ispite za generaciju maturanata 2019/2020. Prošlog tjedna se, međutim, Kultusministerkonferenz, institucija koja bi na državnoj razini trebala koordinirati odluke u resoru školstva, izjasnila za održavanje maturalnih ispita u planiranim ili odgođenim terminima, pa je i Schleswig-Holstein revidirao svoje planove.

„Ukradena“ točka na i

Pitam Leu, osjeća li da je nefer da u ovako posebnim uvjetima mora učiti i spremati se za ispite o kojima ovisi njezino daljnje školovanje i na neki način budućnost? „Mislim da smo podsvjesno - više nego svjesno - svi pod puno većim pritiskom nego u normalnim okolnostima“, kaže.

Ja jako dobro znam o čemu Lea govori. I ja sam se kao maturantica iz generacije 1991/1992. u Hrvatskoj našla u situaciji koja mi se činila kao neki (loš) film. Paralele nisu sasvim iste, jer je kod nas bio rat i ginulo se, ali mi smo se, mislim si, mogli barem družiti po kućama, biti zajedno.

Iskopala sam negdje iz kutije sa svojim starim fotografijama i uspomenama moj govor s kojim smo se mi, maturanti splitske jezične gimnazije „Natko Nodilo", zahvalili našim profesorima. U njemu na jednom mjestu stoji: „I rat je onda postao naš život ove maturalne, četvrte godine. I skloništa i školski podrum su postali naš život, i maturalna ekskurzija koje nije bilo... i novi učenici u razredu, iz Osijeka, Dubrovnika, Mostara.. i kao kraj svega, kao što je to oduvijek bila - maturalna večer koju sada pokušavamo stvoriti u svojoj mašti – ali koje nema. Nije to mrak i večer, ni toalete niti muzika, to je onaj osjećaj, svečanost, euforija, točka na i, koju su i Vama i nama oduzeli, ukrali.“

Što je s maturalnim plesom?

Ovoga ponedjeljka bi Lea, da korona nije promijenila njezin život, bila otišla u školu obučena u crno. Tradicija je u bonskim školama da maturanti zadnji tjedan nastave obilježe na poseban način – kao moto-tjedan. U ponedjeljak je moto „R.I.P" , kojim „pokapaju" svoje srednjoškolske dane. U utorak idu u školu obučeni kao prvašići, u srijedu idu u kostimima koji odgovara motu njihove maturantske generacije. A on glasi: „Zlatne 20-ete – prije nas boom, poslije nas kriza“. Kada su ga na početku školske godine izabrali, nisu ni slutili koliko će biti točan, gotovo proročanski.

Lea je tužna što joj je ovaj poseban tjedan pun druženja, smijeha, slavlja, partyja nepovratno „ukraden", ali se nada da će se maturalni ples ipak održati. „Planiran je za 21. lipnja i još nam ga nisu otkazali. Vjerojatno će i on biti odgođen, ali nadam se da ćemo ga, barem nakon ljetnih praznika, imati."

Maturalna haljina već čeka u ormaru. Lea ju je kupila u veljači, kada je bila još sasvim „normalna“ maturantica sa sasvim „normalnim" problemima i planovima.