Probudio me jutros zvuk građevinskih radova. U „normalnim“ vremenima bi me to iznerviralo. Jutros me to razveselilo. Jer to je zvuk „normalnog“ života. Vidim da na cesti preko puta moje kuće dva radnika nešto rade na trotoaru. Popravljali su, kažu, neke oštećene vodove i sada asfaltiraju put.

Logično i stvarno nimalo spektakularno, ali prizor radnika koji na suncem okupanoj cesti, bez zaštitnih maski, naizgled sasvim normalno obavljaju sasvim normalan posao utažuje moju glad za pozitivnim pričama u ovim vremenima u kojima smo svakodnevno bombardirani lošim vijestima.

Susjedstvo puno „bauštela"

Upalo mi je u oči proteklih dana da se u mom susjedstvu na puno kuća obavljaju građevinski radovi. Znači, građevinari smiju raditi, zaključujem. Nazivam svoju prijateljicu arhitekticu koja trenutno vodi gradilište na jednom privatnom objektu i pitam je koja su njezina iskustva. „Moji majstori svi rade normalno, nitko još nije bolestan, samo se žale da imaju problema s nabavom materijala."

Kontaktiram jednu obiteljsku tvrtku u mojoj bonskoj četvrti za koju znam da je do izbijanja krize izazvane koronom izvrsno radila. U posljednjih nekoliko godina su Ursula Kohlmann i njezin tim dva puta su dobili strukovnu nagradu „Maler des Jahres“ („Ličioci godine“) – 2014. i 2017.

„Imamo još dovoljno posla"

Pitam vlasnicu tvrtke kako joj ide posao u doba korone. „Još dobro", kaže mi. „Puno ljudi nas je nazvalo i tražilo da odgodimo dogovorene poslove, ali imamo, hvala Bogu, još dovoljno posla." Sve je dobro dok netko od njezinih radnika ne oboli, ali za sada su svi zdravi. „Jeste li službeno dobili neka ograničenja za rad?“, želim znati. „Ne, za sada ništa izvan onoga uobičajenoga što važi za sve.“ Dakle, držati razmak, poštivati stroge higijenske propise, ni u kojem slučaju ne doći bolestan na posao.

Zanima me s kojim su objašnjenjem mušterije koje su do daljnjega odustale od dogovorenih poslova to učinile – je li financijska nesigurnost jedan od razloga? „Ne, mislim da je, kada je riječ o našim mušterijama, glavni razloga to što ljudi trenutno ne žele imati nikakve radnike po kući.“ Puno ljudi joj je privremeno otkazalo poslove jer su preko uskršnjih praznika bili planirali otputovati, a sada su zbog korone ostali doma. Idealno je za nju i njezine radnike, kaže ova poduzetnica, kada mogu raditi na nekom objektu koji ionako stoji prazan.

Ursula, međutim, ima tvrtku u jednoj uglednoj bonskoj četvrti i klijente dubokog džepa. Njezina iskustva se sigurno ne poklapaju s iskustvima svih malih i srednjih poduzetnika koji imaju veze s građevinarskom branšom.

U cijeloj Njemačkoj se još gradi

Ali moj osobni dojam se načelno poklapa s navodima strukovnih udruga. U Njemačkoj se još gradi, to je u cijeloj zemlji još pravilo, kaže tako glasnogovornica krovne udruge Njemačke građevinske industrije Inga Stein-Barthelmes. Naravno, dodaje, da ima poduzeća koja zbog uvedenih propisa i prije svega zbog bolesti svojih djelatnika imaju problema, ali ova strukovna udruga procjenjuje da oko tri četvrtine firmi u građevinarskoj branši radi uglavnom normalno. A to je, u ovim vremenima, meni se čini, jako puno.

Udruge građevinara su, može se iščitati iz nekih njihovih priopćenja, umjereno optimistične. Ukazuju na to da ova kriza u nekim slučajevima čak i pogoduje branši. Na autocestama diljem zemlje je znatno manje prometa, u saveznoj pokrajini u kojoj ja živim, Sjevernom Porajnju i Vestfaliji, 20 posto manje. Mogle bi se, dakle, obavljati potrebne popravke cesta, a da to ne izaziva zastoje i kolone.

Građevinarska branša zato apelira na političare da ne zaustavljaju javne građevinske projekte nego da ih, štoviše, sada još više guraju i financiraju, kako bi pomogli branši da ostane na životu. Ali za to je potreban novac, a njemačka država trenutno novac troši naveliko – i na sve strane.

Nitko ne zna što će biti za nekoliko tjedana

Toga su svjesni i u udrugama građevinara. Čitam tako na jednom stručnom portalu upozorenja predsjednika Središnje udruge građevinarske branše (ZDB) Felixa Pakleppe da će i tu branšu na duže staze snažno pogoditi ova kriza jer firme koje se nađu u gospodarskim problemima neće ulagati u gradnju novih objekata, jer se može očekivati da nadležne javne službe zbog karentene i oboljenja djelatnika neće moći obavljati svoj posao i jer ljudi kojima prijeti nezaposlenost sigurno neće htjeti više graditi ili renovirati kuće.

Vlasnica bonskog obrta Ursula Kohlmann se priprema za gora vremena. Intenzivno, kaže, radi na projektu koji je već prije planirala, a sada bi joj mogao pomoći da lakše prebrodi ovu krizu. Želi otvoriti online-shop u kojemu će nuditi materijale i savjetovanja za zidarske i ličilačke poslove.

Za svaki slučaj je pripremila zahtjeve za skraćeno radno vrijeme svojih radnika, da ih može odmah poslati, ako bude trebalo: „Za sljedećih šest tjedana imamo dovoljno posla, a nakon toga…“ Ostavlja rečenicu nedovršenu, ali nije je teško dovršiti: nitko ne zna što će biti za šest tjedana. Hoće li za šest tjedana djeca ponovno ići u školu? Hoće li restorani i kafići biti otvoreni? Hoće li se i koliko život normalizirati? Šest tjedana je u vremenima u kojima živimo – čitava vječnost.