"U tih nekoliko dana se osjećam slobodnim. Onda barem na trenutak mogu zaboraviti gdje živim jer doista mogu biti što jesam. I mogu biti zajedno s ljudima koji prolaze kroz isto kao i ja i razumiju me bez da to moram dugo objašnjavati", kaže nam jedan dvadesetogodišnjak. Tih "nekoliko dana" je LGBT (Lesbian, Gay, Bisexual & Transgender) festival koji se održava u Skopju, ali čak i tamo naš sugovornik ne želi reći svoje ime. Previše je straha da će biti "obilježen" i doživjeti represije.

Čak i za taj festival, iako se održava još od 2004., u Makedoniji ne zna gotovo nitko. Nema plakata kojima se poziva na projekcije filmova i druge manifestacije, a nema niti u novinama informacija o početku tih događaja. Zapravo u Makedoniji i ima tek šačica medija koja bi uopće željela izvještavati sa te manifestacije, ali poštuju molbu organizatora da o tome pišu - tek kad festival završi. Ipak, i tako se na festivalu okuplja stotinjak ljudi - makar nitko od njih ne želi javno o tome razgovarati.

Na ulicu - opasno po život

Za razliku čak i od susjednih zemalja, u Makedoniji još nikad nije bila održana javna Gay Pride parada: previše je straha i premalo je spremnosti policije da i prstom makne ako dođe do nasilja. Homoseksualne osobe su u toj zemlji izložene stalnoj diskriminaciji, predrasudama, čak i izljevima otvorenog bijesa. Nema zakona koji bi zabranjivao diskriminaciju osoba zbog njegove ili njene seksualne orijentacije, iako je Europska unija još prije sedam godina Makedoniju upozorila da hitno donese takav jedan zakon.

Umjesto zakona, 2014. je skupina od tridesetak maskiranih osoba napala mirno slavlje gay-zajednice u starom dijelu Skopja. Bilo je više povrijeđenih, a počinitelji nikad nisu kažnjeni. Štoviše, policija uopće nije niti spomenula taj događaj u svojim izvješćima. Bilo je i više napada na LGBT centar u glavnom gradu, ali nikad nitko nije čak niti optužen.

Po anketi centra za podršku homoseksualnim osobama, čak dvije-trećine upitanih kaže kako je već bilo žrtvom nasilja zbog svoje spolne orijentacije. Zato nije čudo da se i ovaj festival održava bez prisustva javnosti i bez medija. "Dvije trećine posjetitelja ne bi uopće došli da su tu i novinari. To pokazuju naša ispitivanja", kaže Zoran Jordanov iz nevladine udruge Svejedno.

Nacionalisti slušaju EU, osim u tom pitanju...

Kao što kaže i naš prvi sugovornik, ovaj festival je za čitavu ovu zajednicu jedina prilika da se uopće sastanu. U Makedoniji je još uvijek nezamislivo da postoje barovi ili klubovi samo za homoseksualce, a rijetka su i mjesta na kojima se barem donekle mogu slobodno nalaziti. "Naš život je čista nedoumica", kaže nam Jordanov. Jedino mjesto na kojem se barem donekle osjećaju sigurno je internet. "Osim opće osude i diskriminacije u društvu, sve su češće i izjave mržnje i ponižavanja u makedonskim medijima. Sve se to dopušta sa obrazloženjem kako je 'demokratski' imati osobno mišljenje o toj temi", kaže Jordanov.

Za vrijeme vladavine nacionalistički konzervativne stranke VMRO-DPMNE borba protiv homofobije i protiv diskriminacije homoseksualaca nije bila temom političkih rasprava, unatoč svim upozorenjima od strane Europske unije kojoj bi se i Makedonija rado priključila. I u najnovijim nemirima smo vidjeli da se te konzervativne snage ne žele odreći vlasti čak i nakon što su izgubile na izborima, ali se Kočo Andonovski ipak nada da će Skopje početi mijenjati svoj stav prema LGBT zajednici.

"Trebamo otvorenu podršku"

Andonovski je na čelu Makedonske asocijacije za slobodnu seksualnu orijentaciju (MASSO) i zapravo je jedan od prvih homoseksualaca u čitavoj Makedoniji koji je otvoreno priznao svoju orijentaciju. "Dosad smo imali homofobnu vladu koja je svojom politikom još više pojačavala stigmatizaciju, strah i nesigurnost među homoseksualcima. Nadamo se da će jedna nova vlada moći voditi otvoreni dijalog."

Gotovo je apsurdno da ovaj LGBT festival u Skopju zapravo novčano podupire i makedonsko Ministarstvo zdravlja, ali samo pod jednim uvjetom: da se nigdje u propagandnim materijalima to ne spominje. Obrazloženje ministarstva jest kako "ne žele da se krivo razumije" što barem novčano podržavaju takve manifestacije.

Andonovski je uvjeren: to se mora promijeniti, nitko se ne smije sramiti čak niti svoje potpore, jer i LGBT zajednica treba otvorenu zaštitu i podršku institucija kakvu je dobila i u nekim susjednim državama u kojima inače vlada slična homofobija. A to bi onda možda počelo mijenjati stvari i u Makedoniji: "To bi povećalo prihvaćanje i omogućilo normalnu socijalizaciju homoseksualaca", misli Andonovski.