Prije točno sto godina, točnije, na kongresu održanom u Beogradu od 20. do 23. travnja 1919. godine, predstavnici socijaldemokratskih stranaka i organizacija iz Srbije (Srpska socijaldemokratska stranka), BiH  (Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine), Hrvatske (Socijaldemokratska partija Dalmacije i deo članstva Socijaldemokratske stranke Hrvatske) i Slovenije su odlučili da osnuju Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista) /SRPJ(k)/, kasnije preimenovanu u Komunistička partija, odnosno Savez komunista Jugoslavije.

Tako je, svega nekoliko mjeseci od ustanovljenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (prosinac 1918.) jugoslavenska ideja dobila i stranačko-političku fizionomiju – doduše, obojenu u crveno.

Bio je to početak burne povijesti organizacije koja je doživjela i, dakako, odlučujuće utjecala na olimpijske visine borbe za pravednost, slobodu, jednakost, međunarodno razumijevanje i suradnju, ali i katastrofalne strmoglave u kaljugu rata, bratoubilaštva, nepravde, neslobode i ideološke isključivosti.

Odmah nakon osnivanja, na općinskim izborima u ožujku i kolovozu 1920. SRPJ(k) je osvojila vlast u Beogradu, Zagrebu, Skopju, Nišu, Osijeku itd., a na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS dobila 59 od ukupno 419 mandata i postala treća stranka po jačini. Nakon zabrane njenog djelovanja (1921.), Partiju su razdirale unutrašnje frakcijske borbe, režimska represija i vanjski pritisci dobro poznati svakome tko se bavi političkom poviješću.

Usponi i padovi

Ti usponi i padovi pratili su KPJ tijekom čitave njene povijesti i, na kraju, doveli do neslavnog kraja natopljenog krvlju. Ratovi vođeni na teritoriji bivše SFRJ devedesetih godina, pljačkaški i ekspanzionistički  do srži, direktna su posljedica nesposobnosti komunističkih vlastodržaca da se izdignu iznad uskih lokalnih interesa i zemlju povedu u stoljećima očekivano pridruživanje obitelji slobodnih i demokratskih naroda i država.

Osvojivši vlast u nečemu što mnogi nepristrani promatrač smatra autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jugoslavenski komunisti su poslije 1945., a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle zemlje napravio relativno razvijenu državu koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmjeran ugled i poštovanje. Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslavenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog stoljeća: i Hitlera i Staljina.

Korijeni propasti jugoslavenske ideje su duboki. Za potrebe ovakvog teksta dovoljno je navesti nekoliko, po meni, najvažnijih:

- društva na prostoru nekadašnje Jugoslavije do današnjeg dana nisu osjetila blagodati europskog prosvjetiteljstva i racionalizma, što je rezultiralo bolnim odsustvom demokratskih tradicija;

- nezrele elite, ili, bolje rečeno, „elite",  koje su manipulirale etničkim razlikama i potencijalnim sukobima umjesto da se posvete izgradnji demokratskih institucija i poštivanju pravila svojstvenih uređenim državama;

- dominacija kolektivističkog (država, nacija, Partija, radnička klasa) nad slobodom emancipiranog pojedinca;

- manje ili više svjesna zamjena teza, u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokracijom, u čemu su prednjačile intelektualne elite što, uostalom, nije bilo teško u usporedbi s drugim zemljama s komunistima na vlasti;

- neefikasne i partijskom diktatu podređene institucije koje bi dovele do funkcionalne demokracije, vladavine prava, slobodnih medija i neovisnog sudstva. Takozvana „partijska država" (partitokracija) koju su „patentirali" jugoslavenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike

Krivnja kulta zvanog Tito

Zbog svega toga nije bilo teško napraviti sustav u kojem je vlast centralizirana i, u ličnosti Tita, otjelotvorena u jednom pojedincu. Uvjeren u vlastitu nepogrešivost, Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Kritika i otpora je bilo i za Titove vladavine. Podsjetimo se Milovana Đilasa i njegovog pokušaja da „Novom klasom" i disidentskim djelovanjem ukaže da u jugoslavenskom socijalizmu ne postoje samo „objektivne okolnosti" nego i „subjektivne slabosti“. Đilasov slučaj je samo jedan primjer korištenja aparata represije kako bi se onemogućio svatko tko bi ukazao na demokratsku insuficijenciju i za nju optužio vladajući režim.

Otpora je bilo i na drugoj strani: sukob sa Staljinom je doveo i do neviđenog vaala represije nad neistomišljenicima. Donekle razumljiva i opravdana obrana države od prijetećeg sovjetskog napada pretvorila se u monstruozan zločinački sustav koncentracijskih logora kao što je bio notorni Goli otok.

Ovdje treba spomenuti i progon kritičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa „Praxis“, koji su direktnim nalogom partijske vrhuške 1975. otpušteni sa Sveučilšta u Beogradu. Neki od njih, treba i to reći, kasnije su postali fanatični sljedbenici zločinačke klike Slobodana Miloševića i ideolozi histerične velikosrpske politike. 

Burna povijest KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom „projektu“ koji je – naročito u posljednjim godinama njenog postojanja „povjeren" pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim „elitama" – ili, točnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama. Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog stoljeća, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih državica i danas na vrhu piramide odlučivanja.

 Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android