Ono što se događalo 8. i 9. studenoga 1923. je bila prekretnica u Hitlerovom usponu. Iako je državni udar propao, on je na odlučujući način obilježio kasniji tijek njemačke povijesti, a time i sve ono što se nakon toga događalo u 20. stoljeću.

Adolf Hitler je prije stotinu godina bio samo jedan od brojnih ekstremističkih političara u tadašnjoj Njemačkoj. Samo su rijetki mogli i naslutiti da bi u roku od samo deset godina nacionalsocijalistička partija koju je predvodio mogla preuzeti vlast u zemlji. I da će ona Europu gurnuti u novi svjetski rat, te pobiti milijune Židova i pripadnika drugih manjina.

Sudbonosni dan u Münchenu

Hitler je 1923. u svojoj glavi već imao plan o tome, barem jednim dijelom, što će se kasnije događati. U večernjim satima 8. studenoga on je doveo oko 2.000 svojih pristaša u minhensku pivnicu Bürgerbräukeller. U tom su se lokalu okupili članovi bavarske vlade i brojne druge poznate osobe, kako bi obilježili obljetnicu „Novembarske revolucije“ („Novemberrevolution“) iz 1918. – zbog koje je abdicirao car Wilhelm i nakon koje je u Njemačkoj proglašena republika.

Hitler se nadao da će nazočni gosti podržati njegove planove o državnom udaru. I ta nada nije bila posve neutemeljena. Bavarska je bila u svađi s berlinskom vladom. Utjecajni ljudi iz redova vojske simpatizirali su s Hitlerom, primjerice Gustav Ritter von Kahr, koji je u to vrijeme (i zbog uvođenja izvanrednog stanja) Bavarskom vladao praktički kao diktator – i koji je također planirao državni udar.  Da je Hitler tada bio uspješan u pokušaju puča u Bavarskoj, on bi uz pomoć tih krugova mogao računati s pokretanjem marša u smjeru Berlina, kako bi se svrgnula mlada parlamentarna weimarska demokracija, s ciljem etabliranja desničarske diktature u Njemačkoj. 

No, ljudi za koje se on nadao da će mu biti saveznici u planiranoj uroti polako su se počeli povlačiti iz tog projekta, tako da je sve počelo „teći drugačije od planiranog“, kako je to na radijskoj postaji Deutschlandfunk rekao povjesničar Wolfgang Niess.

Nakon noćne okupacije Bürgerbräukellera, Hitler je pučiste poveo prema Feldherrnhalle, spomeniku podignutom u čast bavarske vojske, ali su onda „pučisti počeli marširati po centru Münchena, i to bez konkretnog cilja“, kazao je Niess. Pritom su naletjeli na bavarsku policiju i vojsku. U razmjeni vatre s pripadnicima sigurnosnih snaga je poginulo 14 pučista i četvero policajaca. Državni udar je tako – propao.

Hitler je bio lakše ozlijeđen u tom sukobu, a nekoliko dana kasnije je uhićen. Iako je zbog veleizdaje bio osuđen na petogodišnju zatvorsku kaznu, on je na uvjetnu slobodu izašao već godinu dana nakon pokušaja puča, i to „zbog dobrog vladanja“.

Savršeni preduvjeti za puč

Iako je Hitler 1923. bio neuspješan s pokušajem državnog udara, on je zbog tadašnjih događaja imao osjećaj da je bio u pravu. Tijekom služenja zatvorske kazne je počeo s pisanjem svog čuvenog i zloglasnog propagandnog djela „Mein Kampf“. Ta je knjiga postala svojevrsni program njegove stranke koja je počela jačati i koja je od tog trenutka promijenila svoju taktiku: umjesto ilegalnog, ona je počela stremiti legalnom preuzimanju vlasti – iznutra. U godinama nakon puča nacionalsocijalisti (NSDAP) su počeli pobjeđivati na izborima u cijeloj Njemačkoj, a sa svakom pobjedom rastao je i broj ljudi koji su ga podržavali.

Hitlerov državni udar se dogodio u trenucima velike nestabilnosti u Njemačkoj. Centralna vlada u Berlinu je bila slaba. Politički motivirana ubojstva su bila česta pojava, a državni poredak su ugrožavali i lijevi i desni ekstremisti. Hiperinflacija je uništila ušteđevinu ljudi, a i privredu. Stopa nezaposlenosti je osjetno porasla, posebice među ratnim veteranima, ljudima koji su imali iskustva s borbom i korištenjem oružja. 

Njemačka kapitulacija na kraju Prvog svjetskog rata svima je bila svježa u pamćenju, ona je bila doživljena kao svojevrsno nacionalno poniženje. Ugovor iz Versaillesa nakon kraja rata je njemačku državu obvezao na plaćanje ogromnih reparacija i dodatno je dodavao sol na rane Nijemaca, a osim toga je utjecao na sumorni pogled građana u budućnosti te zemlje.

To je bila situacija koju neki nazivaju „buretom baruta“, situacija u kojoj su Hitler i njegovi nacionalsocijalisti doslovno zapalili fitilj. Pokušaj minhenskog puča nije bila nikakva povijesna nezgoda. „Bez pomoći brojnih monarhista, reakcionarnih bivših pripadnika vojske, nacionalističkih publicista i političkih terorista u bavarskoj metropoli Hitlerov uspon je do 1923. bio bi praktički nemoguć“, piše historičar Daniel Siemens za list Frankfurter Allgemeinen Zeitung (FAZ).

Lekcije za današnji svijet

Opasnosti od nacizma postoje i u današnjim vremenima. Desno-populistička, jednim dijelom i desno-ekstremna stranka AfD (Alternativa za Njemačku), u posljednje vrijeme bilježi rekordnu podršku građana u anketama, a i na izborima. Na istoku Njemačke bi AfD na izborima iduće godine mogao postati najjača politička snaga u nekoliko saveznih zemalja.

Neki povjesničari već povlače određene paralele s vremenima od prije stotinu godina. „Kada se zna što je Njemačku prije stotinu godina odvelo u propast, onda se Europu može jačati i spriječiti novo zlo“, kaže na Deutschlandfunku autorica Jutta Hoffritz, koja je i sama pisala o Hitlerovom puču. „I baš zato se i isplati pozabaviti s 1923. godinom.“

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu