1

Dok marketinski stručnjaci industrijski razvijenih zemalja na zapadu razbijanju glavu pitanjem kako da od mladih ljudi što ranije naprave vjerne konzumente koji će stalno kupovati nove proizvode - bez obzira koliko im oni bili potrebni – u ostalim dijelovima svijeta djeca i mladi često nemaju ni najosnovnije uvjete za preživljavanje – hranu, odjeću i krov nad glavom. Oni to, štoviše, moraju sami zaraditi, često pod nesnosnim radnim uvjetima. Sutrašnji dan, 12. lipanj organizacija Ujedinjenih naroda proglasila je prije dvije godine Svjetskim danom borbe protiv izrabljivanja dječjeg rada.

U svijetu postoji niz inicijativa koje pokušavaju spriječiti izrabljivanje djece. Klaus Heidel, koordinator njemačke mreže nevladinih organizacija «Forum Kinderarbeit» koje se bore za uvođenje mjera zaštite djece od svih oblika izrabljivanja, ističe kako se zabranjenim dječjim radom treba smatrati onaj rad kojim se krše prava djece. Pri tome naglašava kako se ne može sve oblike dječjeg rada svrstati u kategoriju zabranjenog rada, jer poimanje toga što je izrabljivanje, a što sastavni dio socijalnog i tradicionalnog sustava neke sredine, ovisi o različitim kulturnim tradicijama.

Činjenica je da djeca rade u svim gospodarskim granama. Prema podacima međunarodne organizacije radnika ILO, najviše djece radi u takozvanom neformalnom sektoru – to znači u sektoru u kojem se ne sklapaju nikakvi ugovori o socijalnom statusu djece: to su, na primjer, djeca koja obavljaju poljoprivredne radove s ostalim članovima obitelji, rade u tvornicama ili kao posluga u kućama.

«Apsolutno najveći broj djece radi u Aziji, prije svega u Jugoistočnoj Aziji, a najgušća zastupljenost je u Africi. U Jugooistočnoj Aziji to je povezano s tradicionalnim socijalnim sustavima, a u Indiji i Nepalu i s kastinskim sustavom. U Africi je rast dječjeg rada izravna posljedica procesa osiromašenja,» objašnajva Klaus Heidl.

U Njemačkoj su već tijekom 90-tih godina pokrenute brojne inicijative na indijskom potkontinentu protiv izrabljivanja djece u industriji tepiha. Najpoznatija je inciiajtiva «Rugmark» nastala u suradnji humanitarnih organizaicja i više stotina proizvođača i izvoznika tepiha u Indiji i Nepalu koji su sklopili ugovore o načinu zapošljavanja maloljetne djece. Ti se prozvođači ugovorima obvezuju kako neće zapošljavati djecu mlađu od 14 godina, da će isplaćivati minimalne nadnice i pokazati sve sklopljene ugovore. Proizvođači plaćaju 0,25 posto, a uvoznici 1 posto uvozne cijene tepiha koje nose oznaku «Rugmark». Od tih se sredstava finaciraju neovisni inspektori koji nadgledaju uvjete rada, kao i programe rehabilitacije i obrazovanja djece - radnika.

Oznaka «Rugmark» kupcima jamči da takav tepih nisu tkale dječje ruke.

«Mislim da u pojedinim granama gospodarstva – kao u ovom slučaju u industriji tepiha – takve oznake imaju smisla. No treba u načelu reći da u svijetu za potrebe izvoza radi manje do pet posto od sve zaposlene djece, stoga takve oznake proizvoda ne mogu bitno pridonijeti rješavanju te problematike,» istice Hiedl.