Trenutak rođenja najstarije demokratske stranke na svijetu, Socijaldemokratske stranke Njemačke, dogodio se u dalekoj prošlosti, u vremenu kada su još obespravljeni radnici započeli s pobunama protiv industrijskih, poduzetničkih patrijarha. Da su pri tome nastupali organizirano i politički promišljeno, mogu zahvaliti prije svega samo jednoj osobi: Ferdinandu Lassalleu.

Naime, upravo je on, sin jednog bogatog trgovca, 23.svibnja 1863. godine bio glavna pokretačka snaga koja je dovela do osnutka Općeg njemačkog radničkog saveza u Leipzigu. 150 godina kasnije, Lassalleu time još uvijek vrijedi kao jedan od suosnivača Socijaldemokratskog pokreta, koji se u godinama do kraja 19.stoljeća konačno razvio u Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD). „Osnovna poruka osnivača bila je: Radnici, ukoliko želite promijeniti vaš položaj, tada Vi morate obvezati državu da vas tretira kao ravnopravne i ekonomski osigurane građane zemlje“, objašnjava dugogodišnji član SPD-a, Erhard Eppler.

Upravo zahvaljujući borbi radničkih saveza i mladoj Socijaldemokratskoj stranci, siromašni nadničari su po prvi put stekli mogućnost daljnjeg obrazovanja – kako u svojoj struci, tako i na području politike. Naime, u to vrijeme je više od polovice stanovnika Njemačke bilo nepismeno, a praktično su i zastupnike mogli birati samo oni koji su imali posjed. 

Bivši glavni tajnik SPD-a, Franz Müntefering iz tih dana njegove stranke rado ističe primjer desetorice radnika koji su radili u tvornici cigareta. „Devetorica je radila, a deseti je sjedio ispred njih, čitajući im iz knjige koju su zajedno kupili kako bi se uopće donekle mogli barem malo obrazovati“, priča Müntefering. Obrazovanje kao jedno od glavnih preduvjeta socijalnog napretka, naglašavao je naime još sam Lassalleu. To je i danas jedno od glavnih težišta rada Socijaldemokratske stranke Njemačke.

Progon, radikalizacija i otpor socijaldemokrata

„Od trenutka kada će naš Savez imati barem 100.000 njemačkih radnika za članove, dobit će moć s koju će svatko morati uzeti u obzir, odnosno, s njome računati“, napisao je Lassalle u prvom stranačkom programu mladih socijaldemokrata. I doista, njegove su se riječi obistinile. Radnička stranka postala je već u vremenu između 1871. i 1918. godine, stranka masa koja je brojila gotovo milijun članova. Na izborima je osvojila treće mjesto.

Socijaldemokrati su postali tako popularni da je ondašnji njemački kancelar Otto von Bismarck izdao takozvane socijalističke zakone kojima je ovu stranku zabranio. Socijaldemokrati su ostali zabranjeni tijekom slijedećih 12 godina, bili su proganjani, ponižavani i prisiljeni na emigraciju. „Međutim, danas možemo reći da su socijalistički zakoni zapravo pomogli razvoju socijalne demokracije. SPD je progonima dobio svoje junake, mučenike, a radnici su vrlo brzo shvatili da ih se ne može samo tako natjerati da šute. Jer, rastom industrije, povećavao se i broj radnika“, kaže Erhard Eppler.

Međutim, progoni su doveli i do radikalizacije socijaldemokrata. Jedan dio članova krenuo je putem revolucionarnog marksizma koji se zalagao za novi politički sustav, bez klasnih razlika i privatnog vlasništva. U studenom 1918. godine, uoči Prvog Svjetskog rata, to je dovelo do raskola unutar radničkog pokreta koji se od tada sastojao od reformiranih i revolucionarnih snaga.

Nakon Prvog svjetskog rata i nestanka monarhije, s imenom socijaldemokrata se povezivao i prvi veliki neuspjeh i promašaj prvog velikog razdoblja demokracije na njemačkom tlu. Riječ je o Weimarskoj Republici (1918. – 1933.) osnovanom od strane umjerenih socijaldemokrata. Ovo je razdoblje u povijest ušlo kao vrijeme političke nestabilnosti, velike inflacije, masovne nezaposlenosti – što je na neki način i stvorilo preduvjete da se vlasti u Njemačkoj uspio dokopati Adolf Hitler.

Međutim, usprkos tome što dolazak nacionalsocijalista nisu mogli spriječiti niti socijaldemokrati, treba svakako spomenuti jedan događaj: svih 94 člana SPD-a su 23.ožujka 1933. godine glasovali protiv zakona o "proširenju ovlasti" kancelara i koji je zapravo omogućio Adolfu Hitleru ukidanje demokracije u Njemačkoj.

„Slobodu i život nam se može oduzeti, no ne i čast“, povijesne su riječi Otta Welsa, tadašnjeg člana SPD-a. Ovaj je događaj, prema mišljenju mnogih, jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti njemačke demokracije uopće – SPD je bila jedina stranka koja nije pružila podršku Hitleru. Sve druge stranke ondašnjeg Parlamenta su to naime učinile.

Od radničke stranke do moderne narodne stranke

Nakon Drugog Svjetskog rata, SPD se razvila u narodnu, ljevičarsku stranku koja je najprije morala riješiti jedno veliko pitanje. Naime, u Sovjetskoj okupacionoj zoni - budućoj Istočnoj Njemačkoj - stvarao se socijalizam, ali se i brzo pokazalo kako tamošnje društveno uređenje nipošto nije nešto čemu bi trebali težiti radnici i druge, Zapadne Njemačke.

I dok su neke druge europske socijaldemokratske stranke (na primjer u Francuskoj) još dugo tvrdoglavo ustrajali na tvrdokornom, sovjetskom komunizmu i veličali Staljina čak i kad je u SSSR-u on bio osuđen, njemački socijaldemokrati su se veoma brzo oprostili od tog "ruskog" puta. Već 1958. i kada se Njemačka brzo vraćala u blagostanje, stranka je prihvatila novi program u kojem se doduše prihvaća tržišno gospodarstvo, ali se traži i blagostanje za sve - dakle i za radnike i zaposlene. .

Takav program doveo je i do političkog uspjeha pa i do ulaska u vladu 1966. godine. Time je zapravo započelo i socijaldemokratsko desetljeće poslijeratne Njemačke. Dok su razni socijaldemokratski političari tijekom prošlih vremena u zakone uveli i izborno pravo, pravo žena na glasanje, osmosatni radni dan kao i prava sindikata, socijaldemokratski kancelar Willy Brandt usmjerio je svoje djelovanje u prvom redu na politiku mira i pomirenja sa socijalističkim zemljama u istočnoj Europi. Brandt je 1971. godine dobio i Nobelovu nagradu za mir, prije svega zbog geste u Varšavi kada je kleknuo ispred spomenika žrtvama nacizma i time se simbolično ispričao poljskom narodu za zločine počinjene tijekom nacionalsocijalističke diktature.

Narodna stranka između krize i novog početka

Ipak, raspad socijalizma na istoku Europe i ujedinjenje Njemačke je donekle iznenadilo socijaldemokrate. Politički, ostali su u sjenci "kancelara ujedinjenja" i kršćanskog demokrata Helmuta Kohla i dugo je trebalo da se shvati kako su i u ujedinjenju počinjene velike greške. Industrija bivše Istočne Njemačke je praktično prestala postojati, nezaposlenost je neprestance rasla a socijalne službe - mirovine, zdravstvena zaštita, pomoć nezaposlenima - morale su odjednom skrbiti i za građane države koja je nestala.

Tek 1998. je Kohl konačno izgubio izbore i opet je kancelar postao socijaldemokrat, Gerhard Schröder. On je tražio načina promijeniti stranku i socijaldemokrate, od stranke za radnike, pretvoriti u stranku za „novu sredinu“ i koja bi bila stranka i zaposlenika, umjetnika, samostalnih djelatnika...

Međutim, visoka nezaposlenost i gospodarska recesija, doveli su do toga da su socijaldemokrati novim reformama „Agenda 2010“, započeli s radikalnim promjenama na području tržišta rada i socijalnog sustava. Posljedica je bila da su upravo oni socijalni slojevi koji su tradicionalno uvijek na izborima birali SPD - radnici u industriji, kao i oni koji slabije zarađuju - ovoj stranci okrenuli leđa. To je pak ovu stranku dovelo do krize identiteta.

SPD danas

Što se današnje situacije tiče, Erhard Eppler navodi kako su početna stajališta i ideje koje su dovele do osnivanja ove stranke prije 150 godina, danas aktualnije no ikada ranije. Naime, upravo je danas itekako važno spriječiti da se demokracija mijenja i okreće onako kako se mijenja tržište. „To više ne bi bila nikakva demokracija, kada bismo pustili tržište da odlučuje. Zadaća socijaldemokrata je stoga da omogući stvaranje takvih tržišta koja odgovaraju demokraciji 21. stoljeća“, kaže Eppler. A ovaj zadatak nije ništa manji od onog kakvog je SPD postavio u trenutku svog osnivanja.