Njemačko-francuski kanal Arte osnovan je 2. listopada 1990., dakle, samo jedan dan uoči svečanosti njemačkog ujedinjenja. No prvi novinari okupili su se u redakciji tek godinu dana kasnije, a sam program je krenuo gotovo dvije godine nakon potpisivanja ugovora: 30. svibnja 1992. Razlog zbog kojeg je najmlađi član obitelji njemačkih javnih medija s radom započeo gotovo dvije godine nakon osnivanja, ne treba tražiti u lijenosti novinara ili blokadama politike. Ugovor o osnivanju Artea trebalo je potpisati sa "starom" Njemačkom, a razlog tomu leži u kompliciranom federativnom uređenju "Savezne Republike".

Naime, da se ugovor potpisao samo dan kasnije, kada je Njemačka postala bogatija za pet novih saveznih pokrajina, stvar bi se zakomplicirala. S obzirom da je pitanje kulture, a time i medija u Njemačkoj stvar saveznih pokrajina, o osnivanju javno financiranog Artea bi se nakon 3. listopada 1990. trebalo iznova pregovarati s "novim" članicama njemačke federacije, dakle bivšim DDR-om, što se htjelo izbjeći pod svaku cijenu. Tako je ujedinjenje "kumovalo" rođenju jednog novog, pomalo egzotičnog kanala jer. S obzirom na financijske neprilike koje je sa sobom donijelo ujedinjenje, pitanje je da li bi nekoliko godina kasnije itko pomišljao na luksuz osnivanja kulturnog TV kanala.

Plod prijateljstva Kohla i Mitteranda

Arte je osim toga imao vrlo jake zaštitnike: tadašnje čelnike Njemačke i Francuske, Helmuta Kohla i Francoisa Mitteranda. U euforiji rasplamsalog njemačko-francuskog prijeteljstva u osamdesetima, dvojica državnika su htjela, s ciljem kulturnog približavanja dviju, u povijesti često zaraćivanih, nacija novom kulturnom približavanju dati podstreka. I tako je po političkom diktatu nastao "Europski kulturni kanal", kako se u početku službeno zvao Arte. Ovaj program je od samog početka imao zadatak "Nijemce i Francuze približiti preko kulture i time podupirati kulturnu integraciju Europe".

Ono što obično započne u takvom birokratsko-svečartskom tonu neslavno završava nakon kratkog života, jednostavno zbog toga što u samom građanstvu ne nailazi na podršku. Tim više što su i Kohl i Mitterand od samog početka htjeli prikazati nešto što se trebalo naći pod zajedničkim nazivom "njemačko-francuske kulture". Na sreću, kako primjećuje Der Spiegel, iako se pokazalo da tako nešto kao što je jedinstvena njemačko-francuska kultura ne postoji, Arte je danas življi nego ikada i unatoč poplavi komercijalizacije medija, uživa povjerenje, ne brojne ali vjerne i utjecajne publike.

Zajednički program

Program Artea zajednički rade javne televizijske kuće ARD i ZDF, s jedne, te France Télévisions, s druge strane. Sjedište programa nalazi se u Strasbourgu, gradu koji na neki način i simbolizira burnu njemačko-francusku prošlost. Program stvara oko 700 uposlenih s godišnjim budžetom od oko 400 milijuna eura. Arte, kao i ostali kanali, pokriva sve tematske cjeline, no pristup temama je već na prvi pogled drugačiji. Za mnoge medijske analitičare tajna Artea leži u sretnoj kombinaciji različitog pristupa mediju: naglašeno vizualnog filmskog francuskog pristupa i analitičnog, više radiju svojstvenog, njemačkog načina obrade tema.

Rezultat je izuzetno zanimljiv program s detaljnim analizama aktualnih kulturnih i političkih događaja. Arte je sve samo ne prašnjavi i zastarjeli program kojem obiluju suhoparne političke rasprave ili negledljivi art filmovi sumnjive tehničke kvalitete. Otkako je na čelo kuće zasjeo Gottfried Langenstein, Arte se pojačano okreće online pritupu, a jedan je od rijetkih programa u free TV sektoru koji sve češće emitira i u HD kvaliteti.

Sudbina u zvijezdama

Sve to, međutim, nije dosta kako bi privuklo široke slojeve publike. Arte u Njemačkoj uživa gledanost svega 0,7 posto gledatelja (za usporedbu RTL, koji ima 12,4 posto gledanosti). I još jedan problem: prosječna starost Arteovog gledatelje je 55 godina. U moru poplava komercijalizma i žutila, koje se posljednjih godina intenziviralo, Arte se doima poput zabune ili skupe igračke, koju si mogu priuštiti samo zemlje poput Njemačke koje godišnje od TV pretplate uberu preko 7 milijardi eura.

No pritisak na javne medije u Njemačkoj sve je jači pa tako i zahtjevi za štednjom. Kao žrtve štednje već su pale neke radijske postaje s programom namijenjenom užem krugu publike. Arteovo gledateljstvo se nada kako njihov kanal neće zadesiti ista sudbina, ako zbog ničeg drugog, onda zbog simbolične težine koju nosi kanal "njemačko-francuskog prijateljstva".

Autor: N. Kreizer (Der Spiegel, KNA)

Odg. urednica: Marijana Ljubičić