Obrenu Petroviću, gradonačelniku Doboja od 2002. godine, pošlo je za rukom nešto što u ostatku zemlje izgleda skoro nemoguće i 20 godina nakon Daytona koji je zemlju podijelio po vjersko-etničkoj granici. "Zajednički život različitih vjerskih skupina u našoj zajednici je odličan. Ali, problemi se uvijek nekako uvedu izvana", razočarano govori Petrović i dodaje: "Moja politika, koja zagovara dobar odnos i s našim muslimanskim dijelom stanovništva nije dobrodošla, posebno ne u redovima SNSD-a, a predsjedniku stranke Miloradu Dodiku je upravo to trn u oku da mi svi ovdje surađujemo. I zbog toga pokušavaju poremetiti ravnotežu među građanima."

To je tipična situacija za skoro cijelu Bosnu i Hercegovinu. Doboj je grad s 35.000 stanovnika i nalazi se na području koje se od potpisivanja sporazuma iz Daytona 14. Prosinca 2015. naziva Republika Srpska.

Karsten Dümmel, šef sarajevske podružnice zaklade Konrad Adenauer, oprezan čovjek koji je u DDR-u bio borac za ljudska prava, nemilosrdno skicira situaciju u zemlji: "Dejtonski sporazum je 11 mjeseci nakon potpisivanja ispunio svoj cilj i onda je morao, najkasnije u 12. mjesecu, biti obnovljen." A zbog toga što se to nije dogodilo "ovdje nema vizije, nema nade, ima samo vječitih blokada i zbog toga sve traje predugo", kaže Dümmel. Uz sve to, tu je i prevelika stopa nezaposlenosti.

Slabo gospodarstvo i slaba centralna država

Brojke mu daju za pravo. Ova zemlja, koja ima oko četiri milijuna stanovnika, stagnira. Doduše, prosječan gospodarski rast od dva posto posljednjih godina na prvi pogled ne izgleda tako loše. No, zbog strukturalnih problema to se skoro uopće ne održava na tržište rada. Nezaposlenost mladih je veća od 70 posto, a međunarodni koncerni poput Daimlera i RWE-a su posljednjih godina zbog korupcije obustavili svoje investicijske projekte.

Međutim, analize stručnjaka su još žešće kada se pogleda uloga "centralne države" koja u BiH naravno postoji - unatoč strogoj podjeli na dva entiteta. S izuzetkom vanjske i vanjskotrgovinske politike, njezini predstavnici skoro i nemaju pravo glasa. Jedini organ s dalekosežnim ovlastima u zemlji je Ustavni sud BiH. No, i njegove presude, kako kaže Dümmel, se u velikom dijelu ignoriraju.

Duboko nepovjerenje i slabljenje državnih institucija odražavaju se i na psihičko stanje nacije. Šemsa Ahmetspahić već godinama radi s traumatiziranim izbjeglicama. Iako je rat službeno završen potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, ova psihologinja i danas u čitavom bosansko-hercegovačkom društvu još uvijek vidi njegove teške posljedice.

"Kao i u svakoj državi koja iza sebe ima užasan rat, primjetno je široko rasprostranjena trauma kod velikog dijela stanovništva." Ahmetspahić se u svojoj svakodnevnoj praksi susreće i sa činjenicom da katastrofalna gospodarska situacija sve to dodatno pogoršava. "Ljudi su jednostavno toliko nesigurni i ne vide svjetlo na kraju tunela."

Iz krize samo zajednički

U jednoj zemlji u kojoj državne institucije zbog nepotizma i korupcije više ne funkcioniraju, moralo bi se nešto promijeniti. Erdin Kadunić iz humanitarne organizacije "Islamic Relief" kaže da se država previše bavi samom sobom umjesto da ide naprijed. On gradonačelnika Doboja vidi kao izuzetak i svijetli primjer za čitavu zemlju. "On na neki način kaže: 'Ljudi, samo ovako možemo i nikako drugačije!'. Mi u BiH ne možemo živjeti u podijeljenim svjetovima, s jednim srpskim, jednim bošnjačkim i jednim hrvatskim svijetom", kaže Kadaunić. "Postoji samo jedan bosansko-hercegovački svijet. I njemu pripadaju sve etničke skupine."

Ovo je sigurno jedan uzvišen cilj. No, koliko je životna realnost u BiH još od njega daleko, na kraju našeg sastanka gradonačelnik Doboja Obren Petrović jasno kaže: "Tijekom katastrofalnih poplava Banja Luka je u Doboju postavila glavnog opunomoćenika, a prvo što je učinio bilo je zaustavljanje pomoći koja je stizala iz muslimanskih susjednih općina."