Katharina Schmidt pakira stvari za još jedno svoje putovanje u Tunis. Tu je i MP3-player s pjesmama njemačke pjevačice koje su njezine kćerke rado slušale, a pakira i časopis za djecu „Snježna kraljica" od Disneya. Zapravo, dok su bile zajedno nije im dozvoljavala takve „gluposti" i magazine za djecu s plastičnim igračkama, ali sada je promijenila mišljenje. Njezine Maryam i Hanna - danas je jednoj deset, a drugoj osam godina – trebaju se sjetiti svog života u svojoj pravoj domovini. Jer, želi ih konačno dovesti nazad.

Hoće li uspjeti ovog puta? „Svako putovanje je nova nada", kaže 37-godišnja liječnica. Ali već sluti što je čeka. Počelo je kao prava ljubavna priča, tada još studentice medicine i Kaia B., povremenog radnika iz Tunisa. Nakon što je Maryam bila rođena došlo je i vjenčanje, ubrzo onda i druga kćerkica. Ali veza je počela pucati. Muž joj je govorio kako se slaže s razvodom i kako želi „da sve među njima ostane dobro".

Želja supruga je bila da svojim kćerkama pokaže kulturu domovine njihovog oca i da upoznaju njegovu obitelj i jezik. Tako su se već odavno i dogovorili, kaže Katharina Schmidt. Ali nije niti slutila da njezin bivši muž smjera nešto posve drugo: zadržati kćerke kod svoje obitelji u Tunisu. „Da se tako osvećuje na račun djece, to nikad nisam očekivala", kaže nam majka.

„Vaša majka vas ne želi, zato ostajete ovdje"

Otac je u ljetu 2015. odveo dvije curice u svoje selo nedaleko od Al Kasrajna, u dubokom zaleđu Tunisa gotovo na granici prema Alžiru. Tamo je kćerkama objavio: „Vaša majka vas više ne želi. Ona želi radije plavokosu djecu." Dvije curice tamne kose, makar nisu znale niti riječi arapskog, zato će ostati kod njegove obitelji u Al Kasrajnu.

Od onda traje borba za djevojčice. Prvo je majka sama pokušala objasniti bivšem mužu da itekako želi svoje kćerke, onda je počelo s odvjetnicima i sudovima. Sud u Hannoveru je majci dodijelio samostalno skrbništvo nad obje kćerke, a onda je i sud u Tunisu odlučio isto. Ali ne događa se ništa. Al Kasrajn je daleko i zapravo je svijet za sebe.

U Njemačkoj je zato od lošeg postalo još gore: u ožujku 2016. se otac vratio kako bi bio prisutan na ročištu pred obiteljskim sudom. Nakon utvrđivanja stanja, sud je došao do zaključka da je otac počinio kazneno djelo otmice. Smjesta je uhićen i osuđen na godinu dana zatvora. Uloženom žalbom je sud u Hannoveru kaznu čak povećao na dvije godine.

„Što tu hoćeš?"

I ovaj put je na putu prema svojoj djeci Katharina Schmidt prvo zastala u glavnom gradu Tunisa. Četiri dana je razgovarala s predstavnicima tuniskog pravosuđa, raznim službama, ovaj puta čak i sa zamjenikom ministra pravosuđa. „Svi kažu da sam u pravu i da trebam uzeti svoju djecu sa sobom, ali nitko ne preuzima odgovornost i ne čini nešto."

Nesretna majka nam kaže kako joj je nadležna službenica u Tunisu jednom rekla: „Što da uopće radim? Imam bezbroj slučajeva kao što je ovaj." Samo veleposlanstvo Njemačke u Tunisu kaže kako svake godine bude barem par takvih otmica, a u toj zemlji ima mnogo manje Tunižana nego na primjer u Francuskoj, Italiji ili Španjolskoj. Ovaj puta je dospjela do doministra možda samo zato jer je zvala i Berlin i čak i u Uredu kancelarke su joj obećali da će o njezinom slučaju biti riječi i na najvišoj razini.

U brda zaleđa Tunisa ne samo da je strancima preporučeno da uopće ne putuju zbog opasnosti od ekstremista, nego se tamo ne usuđuju ni snage sigurnosti. Al Kasrajn se i u tuniskim medijima pojavljuje samo kad je vojska tamo uništila neko terorističko uporište. Katharina Schmidt ipak nalazi vozača koji će je odvesti tih posljednjih 300 kilometara do njezine djece. Kuca na vrata nekadašnjeg svekra koji je drsko pita: „Što hoćeš?" „Što bih mogla htjeti!" - odgovara majka.

Loša majka

Naravno da je odnos s rodbinom muža sve gori. To je žena koja je njihovog sina strpala u zatvor u dalekoj Njemačkoj. Posve nevinog, jer to su njegove kćerke. Ipak je puštaju u kuću i njezina djeca je uplašeno gledaju. Prvo što joj starija kaže jest: „Mama, ja želim i dalje ići u školu tu u Al Kasrajnu." Mlađa skoro da uopće više ne govori njemački, starija sada samo sa stranim naglaskom.

Bivši svekar cijelo vrijeme stoji uz njih. Uvijek iznova sugerira djevojčicama: „Pa vi želite ostati ovdje." Majci se čini da su obje blijede i neuhranjene. Susret traje razmjerno kratko, jedva pola sata. Pred vratima nam se žali: „Djeca me psuju da sam loša majka." To je novi stupanj sukoba. Ne vjeruje da će uopće pogledati u magazin o Snježnoj kraljici, niti slušati muziku. „Čitav svijet zapada se djeci ocrnjuje." Jasno joj je da joj kćerke govore rečenice koje su im u obitelji oca i rekli da joj kažu.

Opet u glavnom gradu Tunisa sljedećeg dana ima termin u Povjerenstvu za zaštitu djece i mladeži. Pokazuje i fotografije koje je napravila mobitelom: dvije curice, uredno obučene i počešljane. Može se reći da su mršave, ali ne da su i fizički zlostavljane. Kažu da su odlične učenice.

Vidjet ćemo za šest tjedana...

Povjerenica za djecu se blago smješka i sluša majku iz Njemačke. U međuvremenu je prekida telefon. „U Tunisu postoje zakoni koji se moraju poštovati", kaže i telefonskom sugovorniku i majci. Možda za šest tjedana će opet o tome razgovarati. „Zašto tako dugo?" - pita majka. Onda su i u Tunisu školski praznici kada njezine kćerke ne idu u školu. To je sve, do viđenja, kaže povjerenica.

Muž i dalje sjedi u njemačkom zatvoru i zaklinje se da baš nikad neće pustiti djecu majci. Makar se inače može biti kažnjen samo jednom za neko kazneno djelo, otmica takve vrste je nešto posebno: to je kazneno djelo koje još uvijek traje pa tako može još potrajati i njegov boravak u zatvoru praktično sve dok djevojčice ne postanu punoljetne.

Jasno su mu rekli da će biti uvjetno pušten ako se djeca vrate, ali ne želi popustiti majci: „Čak i ako moram sjediti u zatvoru čitavog života, nikad više nećeš vidjeti djecu", rekao joj je ovog svibnja.

Čekanje se nastavlja

Naravno da u takvim slučajevima ima samo gubitnika: i majka i otac, a pogotovo djevojčice nikad neće moći mirno spavati nakon ove drame. Katharina Schmidt se opet vratila u Hannover praznih ruku. U međuvremenu je preselila u manji stan jer i ta putovanja i odvjetnici koštaju mnogo novca. Ali nada se i dalje. Možda će sljedeći put u Al Kasrajn uspjeti dovesti i tunisku povjerenicu za mlade.

Hodnik njezinog stana ukrašen je crtežima njezinih curica: mnogo je šarenih konja, a ljubičastog robota od kartona s ružičastim očima je napravila zajedno s Hannom. Tu su i njihove školske torbe: „Njih nikad ne bih mogla baciti." U malenom stanu više nema mjesta za njihove omiljene igračke, one su u kutiji u podrumu. I čekaju Maryam i Hannu, baš kao i mama.

 

Simon Kremer, Christina Sticht /dpa