Kad će se konačno nešto dogoditi na Korejskom poluotoku? Hoće li uskoro doći do mirovnog sporazuma? I kad će uslijediti ponovno ujedinjenje Sjeverne i Južne Koreje? Očekivanja su prevelika nakon povijesnog sastanka na vrhu s hvalisavim pismima namjere. Ali brzog rješenja ili čak brzog ujedinjavanja neće biti, za to je korejska kriza previše kompleksna. Sve se trebalo promijeniti, ali se nitko dosad nije htio pokrenuti. Taj politički mikado će se 2019., nadajmo se, okončati. A ako se podrobnije pogleda, već se puno toga pokrenulo – prije svega između samih (još) odvojenih bratskih zemalja.

Potez po potez do ujedinjenja

Seoul i Pjongjang djeluju odlučni u namjeri da unatoč svim preprekama rade na približavanju. Neke od tih želja su dosad propale zbog realnosti nastalih tijekom desetljeća. Međunarodne sankcije protiv Pjongjanga su zasad i dalje na snazi. Sve dok to traje, intenzivna gospodarska suradnja između sjevera i juga, na primjer, nije moguća.

Međunarodna zajednica, a prije svih SAD, želi sankcije toliko dugo ostaviti na snazi sve dok Sjeverna Koreja ne ispuni tražene konkretne korake u smjeru razoružanja, a koji se ne smiju moći revidirati, odnosno povući. Sjeverna Koreja s druge strane zahtijeva ublažavanje sankcija za svoje dosadašnje iskorake koje je napravila. A sve dok Pjongjang ne dobije uvjerljive sigurnosne garancije, sve dotle neće iz svojih ruku predati nuklearni as u rukavu. Ta pat pozicija se može riješiti najprije na jednom novom sastanku na vrhu između Trumpa i Kima, a koji će se vjerojatno održati na proljeće.

Put je cilj

Optimistično raspoloženje s druge strane šire prilično mali iskoraci napravljeni proteklih mjeseci, a koji su još do prije nekoliko mjeseci bili nezamislivi. Nakon godina eskalacije prekinuta je spirala konfrontacije i započeta komunikacija. Gotovo redovito se sada sastaju visoka izaslanstva ili čak sami šefovi vlada. Potencijalni izvori opasnosti na unutarnjokorejskoj granici su uklonjeni, obje strane su povukle nekoliko vojnih punktova uzduž demilitarizirane zone koja je, protivno onom što joj govori ime, ustvari jako militarizirana. Također su skupljane mine te se reaktivirala "vruća veza" koja bi trebala dovoljno rano spriječiti nenamjernu provokaciju.

Konkretni planovi za suradnju

Seoul i Pjongjang bi vrlo rado i gospodarski surađivali tješnje. Na primjer žele ponovno u pogon staviti zajedničku specijalnu gospodarsku zonu Kaesong ili zatvoriti male rupe u zajedničkoj željezničkoj mreži – to bi trebalo trajati oko pet godina. Radi provjere željezničke mreže je UN-ovo Vijeće za sigurnost napravilo izuzetak i ublažilo svoje striktne sankcije, ali one u načelu ostaju na snazi.

Prekogranički željeznički promet za obje Koreje ne bi bio samo od velikog simboličnog značenja. Nakon ukidanja sankcija bi se tako roba mogla transportirati ne samo na sjever, već bi izvozna nacija Južna Koreja uzduž zapadne obale mogla svoje proizvode transportirati u Kinu, a drugom trasom uz istočnu obalu u Rusiju. Dosad je samo riječ o robama. Dok jednog dana i ljudi nesmetano počnu putovati između Sjeverne i Južne Koreje, proći će zasigurno još puno vremena.

Mnogi više nemaju vremena

To vrijeme, međutim, više nema oko 93.000 razdvojenih članova obitelji, oko 12.000 njih je danas već starije od 90 godina. Čim prije bi se 2019. godine trebali održati daljnji obiteljski sastanci kako bi roditelji, djeca ili sestre i braća barem na nekoliko sati mogli sresti svoje obitelji s druge strane granice.

Sjeverna Koreja mora doista dokazano započeti sa svojom "denuklearizacijom". Za potreban pritisak se brinu Sjedinjene Američke Države. Za također potrebnu zaštitu Sjeverne Koreje će biti zadužena nadolazeća svjetska sila Kina.

Usko uvezivanje Kine

Kim je učinio dobre korake time što je narušeni odnos sa zaštitničkom silom temeljno poboljšao. Redovito šalje visokorangirana izaslanstva u Peking, ali je u glavni grad Kine tri puta otputovao on osobno. Sve odluke Kim tijesno dogovara s Kinom. Zauzvrat će državni šef Xi vjerojatno još tijekom 2019. godine posjetiti Sjevernu Koreju. To za Kima ne bi bilo samo diplomatsko majstorsko djelo, bio bi to i jasno pokazani kažiprst u smjeru SAD-a o tome tko je u međuvremenu u Aziji vodeća sila.

Korejsko pravo na samoodređivanje

Stara super-svjetska sila SAD i nova sila u novom poretku Kina će, dakle, i 2019. godine u odlučujućoj mjeri utjecati na to što je moguće na Korejskom poluotoku. Zadnju riječ, odnosno odluku, trebali bi imati sami Korejci. Nakon desetljeća određivanja izvana, morat će odlučiti hoće li se i koliko brzo ponovno približiti jedni drugima.

Kao temelj tome služi povjerljivi odnos kojega su južnokorejski predsjednik i sjevernokorejski vođa u međuvremenu razvili. Hrabrošću i spretnošću su Moon i Kim pokrenuli s mrtve točke pregovore u jednom zamrznutom konfliktu i pripremili odlučujuće korake u procesu približavanja. „Ukoliko niste strpljivi s malim stvarima, onda će propasti velika namjera", kazao je davno još kineski filozof Konfucije. Moonova politika malih koraka je urodila plodom, unatoč svim preprekama. To će se isplatiti 2019. godine.

Aktivna podrška iz Europe

Europa i prije svih Njemačka pritom ne bi trebale zauzeti samo ulogu promatrača, već aktivno podržati razvoj događaja. To žele i Korejci. Njemačka 2019. godine obilježava 30 godina od pada Berlinskog zida i ova zemlja u međuvremenu vrlo dobro zna koliko mučno je, ali i dragocjeno srastanje jedne podijeljene zemlje. Čak i ako se malo toga može ustvari usporediti s tadašnjom njemačko-njemačkom situacijom, Njemačka je u tom procesu skupila dragocjena iskustva o tome kako mirno približavanje može uspjeti. Ali i koje greške bi Korejci mogli izbjeći.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android